Sjedim ispred ordinacije po prvi put za svojih 37 godina i cvikam. Žestoko sam isprepadana. Čekam da me prozovu i kažu mi da li su mi dani odbrojani ili ne. Ponavljaju test koji je bio loš. A ja sam se skamenila. Tih dana, dana čekanja presude bila sam kamen koji ne govori i ne pokazuje osjećanja. Tako sam jedino mogla da opstanem. Da niko ne zna, da me ne ispituju ništa, da ne osećam sažaljenje, strah i dobijam čudotvorne recepte za brzo izlječenje. Samo sam šutila i postojala. I radila sve kao i obično. Trudila sam se da niko nište ne primjeti i uspjela sam u tome, ali nekako sam duboko u sebi zamukla.
Smanjila se na najmanje zrnce maka, kao da sam time mislila da možeš da zavaraš trag nesreći. Da možeš da se sakriješ od zla. Da budeš neprimjetan. I da izostanu bilo kakvi razgovori o tome, o potencijalnoj bolesti, onoj koja se najčešće završava …smrću.
Jedina misao koja mi se vrzmala po glavi sve vrijeme bila je – da li sam vas išta naučila? Da li ću, ako vas ostavim, ostaviti spremne za ovaj ružni, prljavi, zli svijet? I da li nekoga uopšte možeš da pripremiš na svijet kao takav? Jer i Ršum je govorio “Dijete plače čim odnud izviri” a i Njegoš je odavno ostavio pokoljenjima u amanet “svijet je ovaj tirjan, tirjaninu, a kamoli duši blagorodnoj”.
Sve što sam znala o kuhanju, o osjećanjima, ljekovitom bilju, ljudima.. ma bilo o čemu, ja sam vam govorila. Stalno sam ponavljala stvari koje mogu da vam olakšaju život. Bilo svakodnevne sitnice, bilo životne mudrosti.
Od banalnih stvari kao što su da se vreli džem sipa u vrele tegle i okreće zatvoren naopačke, da uvek u slanik stavite par zrnaca riiže da pokupe vlagu, da se djevojčice ni slučajno nakon toaleta ne brišu od „kraja“ ka „naprijed“, već obrnuto, da se ljeti ne stavlja nikako tečni puder, da se u tuđim kupatilima i na javnim mestima ne ide bos, već u svojim papučama, da se nikako i nikada ne sunčate između 11 i 16 časova, pa do stvari koje su od životne važnosti, kao što su da uvijek, ako se iole kolebate, kažete, NE, za stvari, ljude i događaje za koje mislite da vam neće prijati, da čuvate svoje zdravlje i ne jedete đubre od hrane, da ne pijete antibiotike na svoju ruku, da prepoznate loše društvo na vrijeme, da učite radi sebe i svog znanja i kada vas obeshrabre nepravde, protekcije i poklanjanje ocena, da se radujete i smijete svaki dan i kada ne ide baš sve po planu, da volite ljude i uvijek budete ljubazne, ali da isto tako ne dozvolite da vas ljudi iskorišćavaju i dave svojim “dijagozama“. Da prepoznate emotivne vampire, one koje smatrate prijateljima i poznanicima a nakon njih se osjećate kao isceđena krpa, danima. Da iz svog života uklanjate sve što vas pritiska i nervira, bilo da je to loš dušek od koga vas nešto boli, okrnjen tanjir o koji ste se možda već jednom posjekle ili drugaricu koja je to prestala da bude svojim postupcima.
Učila sam vas i da ne trpite ništa što nije na buduću radost ili trijumf. Posebno ne one svakodnevne sitnice, da vam je glupo da odete u toalet u gostima, ili da se stidite da se poslužite, pa trpite gladne, ili žedne jer vam je neprijatno da tražite vodu. Budite opuštene i neposredne – govorila sam vam uvijek. Kao vaša tetka koja je jednom nakon nekog fensi ručka, sa navodno, fensi svijetom, dobila palačinku sa viljuškom i nožem, nasmijala se, izvinula gostima i rekla da cijeli život jede palačinke prstima, a svi su se nasmijali i oduševili njenom spontanošću, pa je polovina njih, opuštena njenom izjavom, ostavila viljušku i nož i uzela palačinku u ruke, odahnuvši. Ne pravite se da ste nešto što niste.
Učile smo svaki dan nove stvari. Nekada ja od vas, nekada vi od mene, a vrlo često zajedno. Kuhale smo, gajile povrće i voće, popravljale sa vašim ocem sve što se moglo popraviti, farbale ljuljaške, strujomjer, merdevine, pa jednom čak i luster. Kroz sve to ste sticale znanja, spretnost i vještinu da u svemu prepoznate mogućnost za kreativnost. Neke lekcije su boljele, neke su bile zabavne i smiješne i baš tako je u čitavom životu. Svaka škola se plaća, ali i kada boli i kada je skuplje to može da se podnese sportski, sa dozom humora, i uvijek da se gleda sa one strane sa koje se vidi lekcija a ne ožiljak.
I ožiljci i lekcije nas čine ovakvima kakvi smo danas. I možemo da na njih budemo ogorčeni i da se osjećamo nesretno i izdano, a možemo i da budemo ponosni što smo to preživjeli, i da se radujemo novom danu.
Molim vas, drage moje, da ne zaboravite ni sitnice kao što su: da se špinat ne podgriiava, kao ni gljive. Da se brašno u skoro svim kolačima dodaje na kraju, da nikada mutilice od miksera, cjediljka za čaj i rende ne idu u mašin za suđe, jer čim je uključiš trebaće ti. Da sve što treba da se pohuje može sigurno da se spremi na bolji i zdraviji način, da je brak svetinja i da pazite sa kime će se to ostvariti, da ne bi sutra nedužna djeca trpila razvod roditelja. I da ne možeš nikoga da znaš samo sa sastanaka, jer tada su svi fini, čisti, uglađeni i premudri. Da odlazak kod psihologa nije sramota, jer nekada nam je psiholog potreban zbog onih što ne idu kod psihijatra. Da ne osuđujete druge jer nikada nećete sasvim poznavati uzroke njihovog ponašanja i stanje u njihovoj duši. Da ako budete imale dobrog duhovnika, malo će stvari moći da vam naudi na ovom svijetu Sodome i Gomore.
Da ne trpite ni radi mode. Da ne trpite radi ljepote da vas nešto steže, guši grebe. Jer najljepša žena je ona koja prvo voli sebe, i ne žudi za plastikom, nadogradnjama i svime što je ovih dana navodno moderno i atraktivno, a u stvari košta previše novca i previše zdravlja.
Strahujem od onih tvrdnji psihologa da vaspitanje ponjeto iz kuće – loše okruženje i delikventno društvo začas pokvare. Strahujem da će sve i sitnice i krupnoćštine koje smo savladale biti u čas posla zaboravljeni ako neko sa strane to okarakteriše kao staromodno, glupo ili nešto slično. Birajte za sebe najbolje i to počnite od ljudi. Neka budu najbolji mogući oko vas, pa i mnogo bolji od vas, jer će vam takvi biti inspiracija da i vi budete bolje.
Strahujem. Mnogo, premnogo a niko za to ne smije da zna. Jer ako se to sazna, biću slaba. Čekam u ovom dugačkom, bijelom hodniku i hiljadu misli mi se vrzma po glavi. Hiljadu stvari o kojima nikada nismo prozborile jer je bilo rano, a sada možda nikada i nećemo… I ko će vam sve to reći, ako ja ne budem tu? Ко će raditi sve one divne, strašne i naporne stvari koje rade majke ako je vrijeme da odem? Jer, nekada i prije našeg vremena bude vrijeme. Čekam, i govorim sebi kako je možda vreme da pravim spisak stvari koje vam nisam rekla o tikvicama, pranju veša sa aplikacijama i šljokicama, korama za pitu… i shvatam da su sve to gluposti i da bih na prvih milijardu mesta bilo samo: Volim vas, neizmjerno i uvijek ću vas voljeti!
I nadam se samo, da će mi, kada izađem iz ove ordinacije, to biti moguće još koju deceniju…
Autorka teksta je nakon svega, hvala Bogu, dobro i nastavlja da dosađuje svojoj djeci savjetima o pripremanju zimnice.
Piše: Jasmina Jovanović
Izvor: detinjarije.com
