Kad je u pitanju fenomen sakupi-ih-sve – skuplja se zaista sve. Od sličica i kartica, preko figurica i lutkica, fudbalera, raznih konjića, monstrumčića, bića iz kontejnera ili kanalizacije, preko autića i tenkića, magneta, stijena i minerala, pa do audio bajki, časopisa i knjiga.
Iskusni roditelji dobro znaju za surova pravila tržišne igre – ono što bi inače koštalo dvadeset, u sakupi-ih-sve kolekciji košta barem duplo. Dugo nepisano pravilo je da kutije, fascikle ili drugi originalni proizvodi namjenjeni za čuvanje sakupi-ih-sve imalica – koštaju čak i više od samih imalica. Sve u svemu, važi definicija: što ste više para dali, to ste jeftiniju plastiku dobili.
Naročito opaku kategoriju sakupi-ih-sve imalica predstavljaju navodni “pokloni” koje dobijate na kasi prodavnica kada kupite određene proizvode ili potrošite dovoljno novca. Naravno da se trgovci nisu odjednom raznježili zbog vaše vijernosti i odlučili da vam daruju nešto od srca za uspomenu i dugo sjećanje, pa makar i propali zbog svoje dobrote. Ne, oni samo znaju gde ste najslabiji, i tamo nemilice udaraju. Jednog dana tako, ne sumnjajući ništa, uđete da kupite hljeb, mlijeko i toalet papir, a već sljedećeg zatičete sebe kako kupujete litru organskog jogurta od mlijeka masiranih krava po ceni šest litara običnog. I sve to, kako biste ispunili uslov za još jedno “nešto” koje realno košta sedamnaest para, a koje ćete već sledeće nedelje šutirati po podu ili odglavljivati iz cijevi usisivača.
Što je još gore, kada su u pitanju sakupi-ih-sve imalice, mnogi roditelji svojevoljno upadaju u zamku, naivno nasjedajući na povoljnu cijenu prvog komada u kolekciji, koja se već sljedeće nedjelje pretvara u cifru koja se obično odvaja za ugradnju titanijumskog implanta u vilicu. A ako niste sami sebe uvalili u glib sakupljanja imalica – tu su uvek babe, djedovi, tetke i ostali dobronamjerni rođaci koji se naravno elegantno izvuku kad vam jednom unesu tu nesreću u kuću – ostavljajući vas da se u tom glibu sami batrgate.
Ništa bolje ne prolaze ni oni djelimično karakterni pojedinci koji stoički izdržavaju jedno vrijeme, da bi najzad popustili. U početku, dok sva druga djeca skupljaju aktuelne imalice, vi stojite postojano kano klisurine i odbijate da se uključite u ludilo. A onda, taman kad ste pomislili da je opasnost prošla, ili baš zato što ste pomislili da je prošla, postanete neoprezni i dozvolite da se prvi primjerci diskretno ušunjaju u dječiju sobu. Dok se okrenete, vaše dijete već se našlo među “kolekt-dem-ol”-cionarima, a vi pred svršenim činom, kopajući po opustošenom novčaniku.
Samo, dok ste vi istrajavali u otporu a druga deca ih-sakupljala-sve, imalice koje vaše dijete sada toliko želi prestale su da se proizvode, i zamjjenjene su nekom novijom verzijom. I tako sada tragate po cijelom gradu za posljednjim kesicama željenih drangulija, istovremeno slušajući od djeteta kukumavčenje za ovom najnovijom kolekcijom, koja je, ako je to uopšte moguće, još bolja od prethodne – pošto su joj dodali dvije šljokice i promjenili ime dodavši „super“ „cool“ ili „extra“ kako bi klincima punudili jedan zaista nov i do sad neviđen proizvod.
Zapamtite, u ovome su vam protivnici najveći svjetski mozgovi . Oni su dobro smislili kako da kod vašeg djeteta izazovu stanje mahnite sakupljačke groznice zbog koje će i naćutljiviji mališan trošiti 6.000 kalorija dnevno na verglanje o tome koji primjerci mu još nedostaju i koji su mu najdraži a koje najviše priželjkuje, zasipajući vas tolikom količinom neželjenih činjenica i detalja o predmetu svoje sakupljačke strasti da ćete i mimo svoje volje shvatiti da se razumijete u ta mala plastična čudovišta više nego u svoj novi softver na poslu ili način obračuna kilovata po novom tarifnom sistemu.
Ipak, dok slušate ove tri strašne reči, nemojte kriviti za njih isključivo lukave stratege iz reklamnih agencija i fabrika igračaka. Oni su ih samo čuli od svojih šefova i gazdi. Jedino što su ovi, kada su svojim „operativcima“ rekli „sakupi ih sve!“, zapravo mislili – na vaše pare.
