U lijevoj ruci držim knjigu sa tvojom posvetom. Onu koju si mi poklonio onomad za dvadeset deveti rođendan. Posvetu sam pročitala toliko puta da mi se čini da su se slova izlizala, od čitanja.
„Živim, dišem, sjećam se…“
Tri riječi, iza kojih sam skrojila priče. Da li zaista živiš? Kako dišeš? Čega se sjećaš?
Na koricama, naziv knjige riječju koja nas opisuje – Dezorijentisani.
U desnoj ruci, balansiram između limenke piva i cigarete. Povremeno spustim pivo, da okrenem stranu. Cigaretu ne ispuštam. Palim jednu za drugom.
Trava na kojoj sjedim je meka. Što duže sjedim čini mi se da postaje mekša. Možda i sama postajem trava. Zelena i meka. Mirisna kao ona pokošena. Tako se i osjećam.
Predugo već sjedim ovde. Kad odvojim pogled od knjige, pogled mi puca na rijeku. Od ove knjige često odvajam pogled, ne zato što je dosadna, već zato što ima rečenice za maštanje.
Gledam na prazno mjesto pored sebe. Oblikujem te u mašti. Izvlačim te iz knjige, iz jedne rečenice iza koje si se sakrio. Zamišljam te do detalja.
Sjediš rukama obgrljenih koljena. Pušiš, takođe. Polako uživaš u tom dimu kao da ti je posljednji. Oduvijek si bio hedonista. Čujem te kako govoriš.
„Šta bi radila sa krilima, da ih imaš?“
„To je jasno“, kažem. „Doletjela bih noću tebi. Noću, da niko ne vidi. Jer kad bi znali da imam krila, sigurno bi mi ih sasjekli. A to bi boljelo.“ Oćutim tren. „Ali, prije toga bih sjela na mjesec i posmatrala svijet. Gradove i okeane. Zamišljam kako čarobno izgledaju tamo gore. Onda bih ti svu noć pričala šta sam vidjela. I to bi trajalo, jer svijet je velik, prepun priča. A ti, šta bi ti sa njima?“
Prolaziš prstima kroz kosu boje nedosanjanog sna. „Obgrlio bih te njima i ne bih te pustio da odeš. Nikada.“, kažeš, sa akcentom na posljednjoj riječi kao da tražiš krivca.
„Nikuda, zapravo, i nisam otišla. I dalje sam na staroj adresi, u starim pričama, staroj naravi, sve je toliko staro da mi treba jedno kompletno renoviranje. Kako ti zamišljaš renoviranje duše?“
Smiješ se. Prvi si počeo sa igrom čudnih pitanja. I dalje nam je to omiljena igra.
„Duša može vrlo lako da se renovira, samo ako znaš kako. Sve što ti je potrebno jeste gramofon sa iglom koja golica tvoju omiljenu ploču, flaša dobrog vina i par očiju koje umiju da sijaju u mraku.“
Jednim pucnjem tvojih prstiju našli smo se u sobi čudnih zidova. Zidovi su išarani dijelom crtežima, dijelom riječima.
„Gdje smo?“, pitam.
„U nerenoviranoj sobi tvoje duše.“, kažeš.
Na zidovima prepoznajem neke riječi koje si mi govorio. Neke izjave kojima si me bodrio. Pluskvamperfekat naših života. Crteži poput nespretnog kolaža. Nadrealni poput Pikasa. Nedovršene slagalice. Soba je haotična i čudno lijepa. Šarena. Nema namieštaja, tu je samo stari gramofon i mnoštvo razbacanih ploča, nekih polomljenih, drugih u komadu. Zauzimam mjesto pored njih, izvlačim jednu iz omota, molim se da je neoštećena. Dobro je. Puštam da melodija i stihovi ispune haotičnu sobu. Smiješ se. Voliš moj izbor. Sedaš pored mene, sklanjaš mi pramen sa lica koga nisam ni osjetila da golica.
„Zar zaista želiš da renoviraš ovu sobu?“
Ćutim. Osjećam. Dišem. Sjećam se.
„Bijelo nikada nije bila moja boja. Šareno, da. Dobro mi je u mom haosu. Tu sam, kako se kaže, svoj na svome.“
Bacam pogled na išarane zidove, išaran plafon, na neke razbacane knjige koje do tad nisam primijetila.
„Možda samo nabavim jedan čarobni ćilim. I par polica. Mogli bismo onda da se sastajemo ovdje nedjeljom i čitamo jedno drugom stihove. Otkud mi pomisao da uopšte želim da se sredim?“
Smiješ se lijevim uglom usana.
„Zašto nedjeljom? Zašto samo nedjeljom?“
„Zato što je nedjelja najtužniji dan. I zato što ostalim danima moram da odrastem.“
„Ti nikad nećeš da odrasteš. Kao ni ja.“
Stihovi dobro poznate Ljubavne pjesme Kjura ispunjavaju šarenu sobu. Moje uši. Moja pluća. Zatvaram oči i kad ih ponovo otvorim nalazim se na istom mjestu pored rijeke. Već je mrak, ležim na leđima, dok neko stoji iznad mene. Gledam nepoznatu priliku naopačke. Pomjera usne, nešto govori, ne čujem ga od glasa Roberta Smita.
„Da li si dobro?“, konačno čujem nepoznatog dječaka, kratke kose i milog pogleda.
„Vjerovatno si zaspala, prolazio sam tuda i čuo vrisak i nerazgovetno mrmljanje, vidio sam da si sama pa sam pomislio…“
„Kako to misliš sama?“, sasječem ga. „Zar ne vidiš da nisam sama. Molim te nastavi dalje, ometaš frekvencije iz sobe moje nerenovirane duše.“
Ispratim pogledom zbunjeno lice i oči koje su još nešto htjele da kažu, ali su prećutale. I bolje. Odlazi.
„Zašto si otjerala tog finog dječaka? Uplašila si ga. Vještice“, čujem kako govoriš, sarkastično.
„Zbog tebe.“, kažem. „Svakog finog dječaka uvijek otjeram. Zbog tebe.“
Autorica: Sanja Petrović
