Toplinu sam upoznala u očima boje kestena.
Imala sam nekoga na čiji zagrljaj sam uvijek mogla računati i čija ruka je toliko blizu, da gotovo nije postojao trenutak u kojoj se moj dlan ne bi gubio u njegovom.
Nikada nisam bila sama.
On je pokušavao zarobiti moj dah na svojoj koži.
Imala sam smeđe oči koje su pružale mir i sigurnost. Dušu sačinjenu od bisera.
Nekoga da me čeka svako moje vraćanje.
Nekoga da me ljubi, ne shvaćajući koliko sam za njega stranac.
Planirao je velike stvari, loveći se za sitnice umotane u trenutke.
Želio je čitati moje snove, želio je boriti se s mojim strahovima i želio je da se smiješim zbog njega i njemu.
On je želio skočiti, a ja nisam mogla obećati da ću ga čuvati od pada.
Imala sam ga da mi dugo u noć govori o čudesima svijeta koje želi otkriti sa mnom.
I nikada nije znao čuti koliko ponekad trebam biti sama..
Željela sam otkriti svijet, a on me sakrio od svijeta u očima boje čokolade.
..a onda..
Hladnoću sam upoznala u šumama njegovih očiju.
Njegovi su zagrljaji budili svaku poru u mom tijelu, u onim rijetkim trenucima kada bi me grlio.
Dlanovi nam se nisu smjeli doticati, to bi valjda značilo previše.
I bila sam sama.
Sama, tek ponekad loveći njegov dah na svojoj koži.
Sama, tek ponekad ljubeći zelene oči koje su unosile nemir i kaos. Dušu sačinjenu od vrtloga.
I čekala sam ga svako njegovo vraćanje.
Ljubila sam ga plašeći se priznati da mi je stranac.
Sanjarila sam o tome kako dane provodimo skupa, sve dok njegove misli ne počnu grliti moje.
Pa da se jedno drugome smiješimo, osluškujući onu tišinu ideja u našoj glavi.
Željela sam skočiti i željela sam njega da me čuva od pada.
Imao me je da mu dugo u noć govorim o čudesima svijeta koje bih tako rado otkrila s njim.
I nikada nije shvatio koliko trebam čuti da ponekad neću biti sama.
Pustio me samu u svijet, a ja sam željela ostati skrivena u njegovim očima boje livade.
..a onda..
Bio je ponedjeljak kakav nikada ranije nije bio. “Oprosti..”- rekla sam.
A ti si me pogledao jezerima, potocima, rijekama i morem.
“Znaš li da nosiš čitav svijet u nebu svojih očiju?”
(J. Kastaneti)
