Sinoć je pjevao na Tušnju ovaj neki što kaže da je bio na svim Balaševićevim koncertima. Mislim, baš svim?? Mada, budući da sa skroz probeharalom kosom i bradom zna sve one njegove kilometarske pjesme, možda i jeste.
Pjevao je Stari momak malo jače od četiri sata… Znate kako kažu da ljudima u trenucima pred smrt ili u nekoj opasnoj životnoj situaciji život prođe pred očima? E meni se tako svih mojih 27 sinoć odvilo za ta četiri sata.
Ne prebrzo – da vidim sve slike jasno, i ne presporo – da me neke ružne stvari previše ne rastuže.
Znate, imala sam 16 kad sam shvatila zašto moja mater uvijek pojača radio i tv kad krene neka njegova „recitacija“ na navodnom srpskom, kojeg ja pola ne razumijem. Sreća da mi je geografija uvijek išla pa mi je mater uspijevala objasniti da se u Vojvodini priča malkice drugačiji srpski i zašto Đole toliko spominje Mađare u svojim pjesmama. Mislim, meni je i taj njegov i bilo kakav drugi srpski – naš, al’ kako da klinka pojmi „kasti“, „kanda“, „praporke“ i druge „pametne“ riječi iz njegovih pjesama. Svakako ih nisam shvatala, jer sam uvijek slušala dijelove, nikada cijele priče.
I tako krenem prve godine na more bez staraca. Rekoh već, imala sam 16. Kofer sreće i jato ptica u glavi sam ponijela sa sobom. Kako svi Bosanci i Hercegovci putuju po noći, da bi bili duže na moru, tako je i moja tadašnja košarkaška ekipa putovala po noći.
Budim se ja u zoru. Sunce izlazi. Vozimo se Jadranskom magistralom. I Gospode, šofer je pustio dosadnog Balaševića! Nikako nije odgovarao momentu i levelu uzbuđenja tinejdžerke koja ide na more bez roditelja. Al’, jebiga, bila sam prisiljena slušati ga. I tako, heklaju se kilometri pored mora i vezu se njegove pjesme. Jedna na drugu. Tad sam prvi put čula “Uspavanku za dečaka”. Maštala sam da ću te godine postati nečija Katrin. I tad sam shvatila zašto ga ljudi vole. Ali mi je još par narednih godina ostao limunada.
Par godina kasnije upoznala sam Njega. E, On je već uspio da me nauči kako se voli Balašević. Voljeli smo se i obožavali Balaševića. Čak je bio i uzrok zašto smo se jednom, zamalo, razišli. On je otišao na koncert u Sarajevo dvije i jedanaeste, a ja ostala u Tuzli. Odjednom su to postale neke neprevodive dubine koje smo jedva prevazišli.
Bila sam njegova Provincijalka. I fakat sam studirala s njegovim drugom. I po belaju, imam taj raspored mladeža na leđima. I sjećam se pjesme koju mi je napisao i pjevao uz gitaru. I dok bi polupijan na istoj toj gitari svirao „Ako umrem mlad“, jer je oduvijek ubijeđen da će rano zaorati nebeske njive, njegov stari bi govorio: „Ne lupaj, ti si babin sin jedinac, ženit ću te iz Banovića!“. Kad bi se kasno vraćali kući i budili njegovu mater, pjevali smo: „Sido, večeru, Bog te vid'o!“ Nikada nije pjevao o Lepoj Protinoj kćeri, neko o Lepoj Drdinoj kćeri... I nikad nismo govorili „volim te“, vazda „te volem“. A nijemo sam gledala u jednu tačku i slušala „Svirajte mi jesen stiže dunjo moja“ dok je ženio drugu…. Isti taj, nikada nije volio kad zatvorim oči i pjevam „Prvu ljubav“, jer sam voljela nekoga i prije njega.
Nekoga s kim priča mnogo liči na onu koju je Balašević napisao za svoju Olju. Ne ja nisam žena ovog mog Prvog od svih, ali jesam 6 godina mlađa od njega. Mada to nema veze s pedofilijom i dedofilijom. Voljela sam ga onako dječije, iskreno, čisto, ali on je hteo, eto, sve da proba zvalo ga zabranjeno voće s raznih grana, a ja sam bila još devojčica. Ta priča se ni nakon deceniju nije završila. Sad smo odrasli, ja nisam više djevojčica, sada zna da postojim. Itekako zna. I priznaje Balaševićev koncert samo na njegovom terenu, u Novom Sadu. Zato je propustio sinoćnju tuzlansku magiju.
Generacije su odrastale uz Đoletove priče ispričane u pjesmama. I nisu sve o Olji i svim drugim ženama koje su prošle kroz njegov život. Ima i onih zbog kojih mu je bivši predsjednik zabranio da pjeva u rođenoj zemlji. A i popularni vidovnjaci bi mu zabranili da pjeva „Blues mutne vode“, „Da rata ne bude“ i slične „proročke“ pjesme. Vjerujem da bi i sve generacije koje nose ratne traume. Jer koliko god na Tušnju sinoć vladala pozitivna energija, naježila sam se od glave do pete na „samo da rata ne bude, ludila među ljudima“… Na brzaka sam u glavi čula zvuk sirene za uzbunu, padanja granate i vidjela mater kako skuplja moje igračke po kući i žuri da me odvede u sklonište.
Ja bih mu zabranila da pjeva „Odlazi cirkus“ jer, prosto bi mi bilo malo da je još četiri sata pjevao i veslao po emocijama nekih 15-tak hiljada ljudi na stadionu. Iskopao je toliko sjećanja, toliko trenutaka koje sam vezivala za njegove pjesme. Uspomenu na Zadar, najljepši grad koji su moje oči vidjele, maturu i vrijeme kad mi je bilo 18, na to kako smo tada svi glumili neke buntovnike ako smo se „otkidali“ na „Devojku sa čardaš nogama“… Sjetila sam se sati provedenih pred Villom Angielinom u Opatiji, čekajući da ekipa i Balaševići ispričaju novinarima sve o filmu „Kao rani mraz“ i da prvi put vidim uživo tog matorog lisca čija svaka napisana riječ izuva iz cipela.
Od svih tih silnih slika, vidjela sam i zadovoljno lice moje Ljubice kad sam rekla da shvatam Balaševićevu filozofiju. Tada je znala da me naučila pravim stvarima i da sam konačno odrasla.
Jer da bi Balaša razumio, moraš poderati neki par životnih cipela.
Autorica: Damira Ibranović
