“Šta želiš biti kada porasteš?”, pitale su mame, bake, učiteljice, očevi, prijatelji, ali i poznanici. Od malena pa sve do danas. I svi smo mi imali ladicu prepunu snova koja je spremno čekala da se najveće ambicije ponude kao savršeni primjeri nedostižnih želja. A čak i one dostižne odrastanjem su postale smiješne, jer žureći da odrastemo svi smo zaboravili kako je lijepo biti dijete i usporiti taj proces odrastanja koji te tjera u ozbiljnost, formalnost i robovanje rokovima, sistemu, pravilima i svojim očekivanjima koja su se našla u onoj ladici pored. A koju nikada niste otvarali, jer ste se plašili da ako pokušate nećete uspjeti. Ključa odavno na vidiku nema.
Svi ste odjednom narasli. Neke emocije prerasli. Suze smijehom zamijenili i klovnovske maske prigrlili. Svi ste obukli odijela i haljine do koljena. Ne iznad, jer nije prikladno. Od osam do četiri, od ponedeljka do petka. Nekada i subotom. Nekada i nedeljom. Dani u godini, godine u životu, crne tačke na papiru koje više ne liče na interpunkcije, jer su znakovi odavno negdje nestali kraj puta. Što ste narasli? A što nam djeca danas još brže rastu? Žure, jure i silno hrle da prigrle šminku, haljine iznad koljena koje se spajaju sa dubinama dekoltea, skrivajući plitkost sistema koji takve vrijednosti promiče. Vratite djecu u pijesak. Neka se igraju.
Da se vratim u prvi razred osnovne škole i ponovo čujem pitanje sa početka priče, znala bih iz stopa koji je moj odgovor. Želim biti dijete. Što duže u životu koji svakoga dana nameće stotinu i jedno pravilo odraslima koji su tako željni ostali da se prljaju u pijesku. I da preskaču lastiš, igraju žmire, a ne zatvaraju danas oči pred surovom istinom svakodnevice. Dajte mi tu nesmotrenost, nepromišljenost i spontanost koja je obilježila čitavo djetinjstvo. Dajte krvava koljena od padova sa bicikla, jer mnogo manje bole od padova na putu uspona u ovom odraslom životu. Za te rane su bili spremni oni šareni flasteri i tople riječi utehe uz keks koji sam umakala u toplo mlijeko prije spavanja. Sada niko ne pokušava pomoći, jer kaže da se tako lakše uči. Kada one kraste ponovo guliš padajući na jednu te istu ranu.
Kad narastem želim biti dijete, koje će se ljuljati u parku i klackati ne morajući vagati težinu riječi koje danas ne stvaraju nikakvu zabavu kao onda klackanje u parku. Danas uvijek neka strana prevagne. Kao djetetu bilo mi je lako ispuniti bojama praznine u bojankama, a danas praznine postaju otporne na boje, jer su odjednom dobile dimenziju više. Dobile su dubinu koju kroz 3D naočale gledam pokušavajući shvatiti kako se ona ispunjava.
Kad narastem želim biti dijete, jer jedino je dijete znalo voljeti ne misleći o tome voli li ga iko zauzvrat. Njemu interes nije bio poznat pojam, a opet znao je šta je to ljubav, jer su ga svi voljeli. Dijete je moglo ostati da se igra da mu nisu rekli da je vrijeme da pođe kući. A onda mu dali spisak želja i očekivanja za punoljetstvo. Ko je rekao da se mora odrasti?
Autorica: Sara Velaga
