Tad bješe iskradanje iz kuće dok roditelji spavaju
Hodanje na prstima i škripa ulaznih vrata
Kao da obijam svjetsku banku dok izlazim.
Na meni najobičnija bijela majica i nekakav raskopčan duks
Da Bog mili sačuva, bar tri broja prevelik
Na šta sam samo ličio..
Tad bijah mlad i tek dobih svoj prvi telefon
Dok hodam, stalno se naginjah na lijevu stranu
Zbog te rogobatne cigle u džepu ali
Volio sam tu glupu spravu koja je mogla jedino
Zvati i poslati poruku.
Tad bih došao pred tvoju kuću i prozvao te
Čuj prozvao, hej,
Kakva su to vremena bila!
Prozvao bih te bar deset puta jer ko zna
Možda nisi čula prvih devet
I ti izađeš jednako smotana
Vezane kose navrh glave,
Bez miligrama šminke, ali nasmijana
Pospana, sa nekakvim džemperom
Rukava dugih poput zimskog šala
I gledaš me k’o da smo upravo zajedno
Pobjegli iz strogo čuvanog zatvora
A tamo negdje nas čeka Meksiko siti!
Tad bi prošlo deset noći,
U njima deset šetnji i trideset sati razgovora
Ne bješe tad kafića i sređivanja
Ne bješe slikanja niti ponosnog šepurenja ulicama
Mi smo naše simpatije čuvali za nas.
Tad se vjerovalo da je ljubav stvar dvoje ljudi
I nikog više
Nikad više.
Tad bijah zaljubljen do nokata na nožnim prstima
Čitah poeziju, tu prokletu poeziju od koje je sav ovaj haos krenuo
A kada spojite poeziju i osmijeh voljene žene
Rađa se čežnja a iz čežnje – prve pjesme i prve stidljive priče
I tako počeh,
Dok još nisam imao računar, laptop i sva ova čuda
Počeh pisati u dvolisnice
U sveske koje sam krio pod krevetom i tatine rokovnike
Tad navikoh srce na sentiment, a sentiment je danas
Samo još jedna izumrla vrsta dinosaurusa.
Autor: Adis Ahmethodžić (Blacksheep.rs)
