Imala je četiri dana kada sam je prvi put ugledala kako pravi korake. Doktor je tumbao i okretao, slušao srce i pluća, pa ponovo tumbao i okretao, kao da je neka životinjica, a ne moja tek rođena beba. Onda ju je uspravio, uhvatio ispod minijaturnih mišica i poveo po podlozi za presvlačenje. Htjela sam da vrisnem: „Šta radite to, pobogu?! Pa ona ima samo četiri dana!“ Umjesto toga, samo sam opčinjeno gledala u njena stopalca. U njene koračiće.
Od porodilišta do prvog rođendana bilo je mnogo razloga za opčinjenost. Čak i kad se drugim ljudima činilo da tu nema bog zna kakve magije. Dijete je podrigulo, moš’ misliti! Dijete samo sjedi, jaka mi filozofija! Okreće se na stomak i sa stomaka na leđa. Zna da prepozna svoje prste. Smije se kad na televiziji počnu reklame i tapše kad god čuje aplauz.
Iz čarapica u štramplice i skafander, pa onda u jaknicu i patike i konačno, ponovo stigosmo do bosih stopala. Ponovo gledam u te korake od sedam milja, a kao da ih gledam prvi put. Pratimo sa osmijehom njene čas trapave, čas graciozne korake po podu. Kad gubi ravnotežu, ona maše ručicama po vazduhu. Kad izgubi ravnotežu, ona padne. Kad padne, ona ustane. Pa ispočetka.
Gledam je i kažem Žmuu: „Pa ona je čovjek! Cijelo jedno biće! Od nje može život da se uči!“
Naravno, i ja sam upala u zamku u koju upadne svaka majka. Zaljubila sam se bespovratno i slijepo u svoje dijete.
Ponekad mi se zavrti u glavi od jurnjave po sobi. Mada je centrifuga u glavi uvijek jača: da li je sada dovoljno jela, što je ovoliko nervozna, kako se ovako preznojila, da je ne žuljaju ove patike, što se umirila ovoliko, da l’ ona zna koliko je ja volim? Dan mi prođe u neprestanom samoprovjeravanju i samoprijekoru: ovo povrće sam presolila, predugo je bila na suncu, obukla sam je previše, rano sam je razgolitila, nije trebalo da joj dam čokoladu, što sam joj dozvolila da me potkupi svojim patuljastim zagrljajima? A znam: u njenim rukama se topi umor, tuga i briga.
Ona me je naučila da je ljubav najjači ljepak. Lijepi papir, kožu i duše. Vezanost je doživotna.
Na kraju dana sebi uvijek zaličim na nju. Jer i ja, mama, pravim te čas trapave, čas graciozne korake. Kad gubim ravnotežu, mašem rukama u vazduhu. Kad izgubim ravnotežu, padnem. Kad padnem, ustanem. Pa ispočetka.
Vjerujte mi, niko nije tako zaljubljen u te početke kao ja. Jer mame vide magiju i tamo gdje se drugim ljudima čini da je nema. Dovoljno je samo da pogledaju u svoje dijete.
Autorica: Srbijanka Stanković (Lola magazin)
