Moja najveća pobjeda, desila se prije nekoliko dana. Naravno, pogađate, pobijedila sam svog najvećeg protivnika – sebe.
Majka mi je iz čista mira ( a to rade majke) nepravedno uvalila osjećaj krivice – „a što ti nećeš da dođeš kod mene“, glasilo je ničim izazvano pitanje, i to nekoliko minuta prije nego što ću, u sred radnog dana, ionako proći pored njene kuće da joj nešto donesem. Ekspolodirala sam istog sekunda.
Vičući, pokušala sam da joj objasnim kako se uopšte nismo dogovarale da kod nje dođem, da sam u žurbi, da ne znam gdje mi je glava i da nema smisla što mi to radi.
Nekoliko trenutaka kasnije, ozbiljnog i uvrijeđenog lica, čekala me je ispred zgrade, uzela to što sam joj donijela i bez riječi ušla unutra. Dala sam gas, i mrmljala u sebi, tresući se od bijesa.
„Šta, sad je ona kao ljuta, šta ona zamišlja, maltretira me bez ikakvog razloga, je l’ ona normalna, lansira me, više neću da joj okrenem telefon, ja sam ta koja treba da bude ljuta, ko još ide u sred radnog dana u posjetu, njoj je dosadno pa me je uzela na zub….“
Ali, već kod sljedećeg semafora, onaj bolji dio mene, javio se nepozvan:
„Nije lijepo da vičeš na majku. Sramota je da se tako ponašaš. Imaš slabe živce. Nije ništa loše mislila. Ponašaš se kao balavica. Sram te bilo! I sada će i tebi i njoj zbog tvoje naravi da bude upropašćeno nekoliko dana. Moraš da joj se izviniš!”
„Ja njoj da se izvinim?!?“ Urlao je ovaj gori deo mene. „Ona meni treba da se izvini!“
„Ali, već te boli stomak“ šaputao je bolji dio mene, „sad si sama sebi napravila osećaj krivice. I, treba da ga imaš, jer nije lijepo da majci od osam banki, ikada, skineš osmijeh sa lica! Ne treba ti nikom da skidaš osmijeh sa lica. I ne loži se da si ti u pravu. Nebitno je ko je u pravu. Zar ti, koja si smislila ono – nije važno biti u pravu, važno je biti sretan, da sad isteruješ mak na konac? Izvini joj se.“
„Neću! Ne dolazi u obzir!“
„Ali to je samo da pritisneš dugmence na telefonu“, šaputao je mirnim glasom.
„Ne dolazi u obzir, lansirala me je.“
„Nije teško reći, izvini. To je riječ koja popravlja sve.“
„Ni u ludilu, ne pada mi na pamet!?“
„Dobro, onda upropasti sebi današnji dan. I džaba otvaraš prozor automobila da uđe vazduh, nemaš vazduha jer se nerviraš. Samo kaži izvini, i vidjećeš, sve je odmah rješeno.“
„Pa, da“, promucao je ovaj lošiji dio mene.
„Šta me briga, to je samo jedna reč. Izvini. Od toga se ne umire. To ne boli. I, nije ništa strašno,“ prošaputala sam i duboko udahnula. A onda sam uzela telefon i pritisnula ono dugmence.
„Mama, izvini što sam vikala“, rekla sam kao iz topa: bilo je lako, bilo je nestvarno, bilo je ljekovito, i svijet je odmah postao bolji. Mama je gugutala. Ja sam ukapirala sve o porazima, pobjedama i jednostavnim riječima. Čisti dokaz da riječ jeste lijek.
Od riječi izvini, definitivno, lakše se diše i bolje se živi.
(Mirjana Bobić Mojsilović)
