Kad sam juče obavio četvrti telefonski razgovor u kom sam rekao glasno i jasno “ne”, da nešto neću, ne mogu ili mi je prosto previše komplikovano, malo sam se zabrinuo: da nisam postao matoro džangrizalo koje bi se samo raspravljalo i pametovalo? Vjerovatno jesam. Ali me je još više zabrinulo to što mi je izgovaranje riječi “ne” pričinjavalo toliko zadovoljstva.
Možda nije baš adekvatno poređenje, ali malo podsjeća na zadavanje udarca u nekoj kriznoj situaciji: osjetiš barijeru i onda samo prođeš kroz nju. I osjetiš zadovoljstvo. Ono što te je plašilo počne da te raduje. Ipak, to probijanje barijere nije ni izbliza tako bučno, kabasto i krupno kao šibanje. Intimnije je i vjerovatno zbog toga društveno prihvatljivo. A i ne zahtijeva pretjerane sposobnosti. Ali, pošto u današnje vrijeme čovjek ne može baš redovno da stupa u fizičke okršaje, može barem što češće da izgovara “ne”.
Riječ “da” je lijepa riječ. Ali nju može da kaže svako. Često i mora. Ljudi govore “da” da se neko ne bi naljutio, da ih neko ne bi odbacio, prezirao, da ih ne bi mrzio ili im radio iza leđa. Da bi dobili slijedeći posao, novac, da bi bili pozvani na slavu ili rođendan. “Da” je prilično omiljena riječ i zaista umije čovjeku da sačuva glavu, ali ja baš zato volim riječ “ne”. Čovjekov karakter gradi se od izgovorenih “ne”. To je osnovni materijal za ličnost. Onoliko smo svoji koliko puta u toku dana kažemo ne. Iako djeluje da riječ “da” ima veći zaštitni faktor, ono što nas zapravo čuva kao ljudska bića je “ne”. “Ne” stvara sukob, a sukob je jedina situacija u kojoj stvarno vidimo ko smo, šta smo i od čega smo sazdani. A onda možemo i da se popravljamo. “Da” održava status quo i znači stagnaciju.
I taman što sam se potpuno uživio u ratoborno radovanje svakoj mogućnosti da kažem “ne”, zazvonio je telefon. Vidio sam tvoju sličicu, kliknuo na slušalicu i, smijući se sam sebi, rekao najmekše “da” koje je univerzum u tom trenutku smio da čuje.
Autor: Igor Karanov
