Ostajemo!
Najgore je kada se ništa ne dešava- često sam govorila sama sebi posmatrajući parove koji više izgledaju kao braća i sestre, nego kao neko ko se već 11 godina bezuslovno voli.
Previše sam puta u posljednje vrijeme čula rečenicu: “Ja fakat nemam pojma kako bi si u ovo moderno i ludo vrijeme u kojem živimo našla novog dečka. Hvala Bogu pa sam u vezi već godinama pa se ne moram baviti još i time.”
No, krasno. Zvuči kao jaka motivacija za sve one koji soliraju, bez obzira iz kojeg razloga. Da, znamo da više nemamo 20 godina, znamo da su se ljudi udaljili i da se mnogi sve teže snalaze u sociološkom haosu.
Umjesto da sve bude jednostavno i ležerno, čini se da je postalo sve zamršenije. Iako postoji ona grupa ljudi koja ne može vjerovati da “nemaš partnera” sve je više onih kojima je savršeno jasno da je sve teže biti meta te strelice koja nam život mijenja naglavačke. Barem na početku.
Kroz život sam se susretala s različitim ljudima koji žive u uravnoteženim, ali i onim u složenijim odnosima. Na svojoj osjetljivoj koži takođe sam osjetila kako je to živjeti u dugoj vezi i koliko se stvari mijenjaju iz godine u godinu.
“Najgore je kada se ništa ne dešava” – često sam govorila sama sebi posmatrajući parove koji više izgledaju kao braća i sestre nego kao neko ko se već 11 godina bezuslovno voli.
“Nema šanse da ću sa svojim partnerom živjeti u “cimerskom” odnosu jer ako se to dogodi otkinut ću si glavu” često su bile moje riječi koje su moji bližnji okarakterizirali kao djetinjaste, a tek su poslije shvatili na šta sam zapravo ciljala.
Imam barem jednu prijateljicu u blizini koja misli da ne može živjeti solo. Iskobeljana iz dugogodišnje veze koja je propala jer se odnos kako volim reći “potrošio”, a shodno s njim su se potrošile i baterije da se on revitalizuje“Više mi se ne da” – zacviljela je i konstatovala kako mora biti solo jer ne zna šta hoće, ali ovo što ima sada sigurno neće.
Barem je tako mislila. U život joj se uvalio jedan, pa drugi, pa treći frajer s kojima je neko kratko vrijeme dejtala, ali ništa ju nije dovoljno zabavljalo da bi pošteno zagrizla.
“Onda se spetljala sa svojim prijateljem iz osnovne škole i boom dogodila se ta dugoočekivana eksplozija koju je potajno priželjkivala, bez obzira na to što je bilo dobro živjeti solo.”
Problem je taj što ona nikad nije bilo solo. Uvijek je tu bio neko s kim se dopisivala dugo u noć, neko kome se povjeravala, poklanjala mu pažnju i imala je osjećaj da je uvijek nekome potrebna i poželjna.
I koliko god je ona mislila da živi solo, to se ni u jednom trenutku nije dogodilo.
Veza s frajerom iz osnovne škole bila je sve samo ne dosadna. On je bio totalno kul i otkačen frajer koji bi za svoje prijatelje (i nju) dao baš sve. Oni ljudi s kojima čim se upoznaš klikneš i imaš osjećaj kao da se znate barem pola života.
Beskompromisno je uživala u njemu sve dok jednog dana nije izjavila: “Hm, a mislim drag mi je jako i volim ja njega, ali ne vidim nas u budućnosti zajedno.” U budućnosti?
Dobar dan sestro, bio je moj prvi komentar, pa ko još živi za “nekad u budućnosti”? Pravila sam se da ne čujem kada je procijedila da će ga ostaviti kad si nađe nekog drugog, a onda sam morala biti iskrena prema njoj i izgovoriti brutalne riječi: Pa ti ne možeš biti solo, ženoooo!
I tako su odškrinuta vrata novog problema. Šta sad? Za početak, svi znamo (znamo, je’l da?) da nakon veze (pogotovo one duge) svako od nas treba emocije iskrcati na smetlištu ako želi krenuti dalje čist.
U suprotnom, stalno vučemo neke situacije, slike, uspomene i misli i nismo sposobni prepustiti se nekom novom u potpunosti. Mučimo sebe, mučimo bivše, mučimo sadašnje, ukratko nitko nije sretan.
Moja prijateljica je samo jedna u nizu koja se bori sa statusom solerice i kojoj uvijek kad odnosi krenu izmicati kontroli kaže: “bit ću zauvijek sama.”
I tu prestaje svaka diskusija o odnosima i počinje diskusija o tome zašto ljudi ponekad žive u trulim odnosima samo zato da ne bismo bili sami? “Mislim, kako da ja sad solo negdje krenem.
Pa ovdje nekako imam sve, samo eto, ponekad sam nesretna i voljela bi nešto drugo za sebe.” – riječi su moje druge prijateljice koja svoju dugogodišnju vezu tretira kao Rubikovu kocku u kojoj ima manjak žutih kockica.
“Pa nije nam tako loše” riječi su nakon kojih više i čujem nastavak. Izgleda da je biti solo postala prava vještina u modernom društvu.
Nedavno objavljeno istraživanje u časopisu The Journal od Personality and Social Psychology kaže da strah od samostalnosti može odgojiti odrasle da ostaju u lošim odnosima ili da se odlučuju za manje poželjne partnere, sve zbog toga što bi radije imali nekoga nego nikoga.
Stephanie Spielmman provela je sedam različitih studija usmjerenih na to kako strah od usamljenosti utiče na romantične odnose i veze uopšte.
Od 153 sudionika u jednoj studiji, 40 posto izjavilo je da se boje kako neće imati dugogodišnje partnere, 18 posto je izjavilo kako se boji da će ostati “usidjelice”, 12 posto je imalo strah od gubitka trenutnog partnera, 11 posto je izjavilo kako se boje ostariti sami, a čak 4 posto izjavilo je kako se boji osude okoline. (ovdje sam totalno odlijepila).
“Postotak od 0,7 posto se čini kao malen, ali je jako velik ako uzmemo u obzir da se radi o tome da ostaju u lošim (čak i zastrašujućim) vezama samo zato da ne bi bili sami.”
Usamljenost, strah, osjećaj krivnje, vrijeme, žaljenje i nada neki su od glavnih “krivaca” zašto ostajemo u vezama koje nas ne ispunjuju i time blokiramo šansu da živimo punim plućima.
I da, ponekad je lako teoretisati, a teže se mijenjati i stvari izvesti na pravi put, no vrijedi pokušati. Nije mi praksa završavati tekst sa starim klišejima i poslovicama poput: “Bolje sam nego u lošem društvu”, ali mi se čini da ovog puta ništa drugo nije prigodnije od nje.
Preuzeto sa: lolamagazin.com
