Bili su to dani kada sam se osjećala kao da mi je glava u tmurnim oblacima i kao da ne znam ko sam.
Razmišljala sam o svemu. Dugo. Prebirala po glavi sve uspone i padove. Sve uspjele i neuspjele pokušaje saznavanja: Šta je to ljubav? Kako, čovječe, mene neće? Sve oko mene nekako hoće i svi su kao nasmijani, nešto zaljubljeni i svima je sjajno. Pa, šta je sa mnom, pobogu si?
Shvatih, živim dvadesetšest godina u zabludi. Dođe neko zbog koga shvatiš bit.
Shvatiš srž i kada s njim šutiš. Kada ga samo gledaš i u dubokom uzdahu, tvom ili njegovom, osjetiš zadovoljstvo. I tako i meni dođe. Dođe mi saznanje da ljubav nisu neprospavane i uplakane noći.
Ljubav nije pravdanje. Polaganje računa. Ljubav nije plač. Nisu loše misli. Nije viška informacija u glavi i nije nespretan zagrljaj iz neke trule, dosadne, usađene navike. Ljubav mi je, želja za tobom. To si ti u mislima i neprospavana noć zbog kilometara među nama i čvrsto stegnutog jastuka umjesto tebe. To je potreba za tobom, želja za noćima u kojim bismo nebrojeno puta upalili Vladu Geogrijeva i u pauzama od poljubaca gledali jedno drugom u oči. Bez ijedne izgovorene riječi.
To je tvoje pitanje “Zašto baš ja?” i moj izričit odgovor “.. da ne želim nikog drugog!”, to je naša brzinska jutarnja kafa dok ti visim za vratom jer mi nikad nije dosta tebe. To je potreba da iz sve snage potrčim u tvoj zagrljaj i da ne želim da se odvojim od tebe. Da te udišem i mirišem svaki milimetar tvog tijela i da te poželim čim ti kažem: Vidimo se.
To je sreća koju osjetim kada ugledam tvoje lice na ekranu iako me ponekad razori kada si mi daleko. To je zaustavljeno vrijeme kad si pored mene i osmijeh koji ne umijem sakriti. Ne želim. Zašto bih ga skrivala? Ljubav je ono tvoje “Nikad mi nije dosta tebe”, “Što si tako lijepa?” ili da želiš da smo zajedno tri puta u sedmici u trajanju od po dva dana.
To su sve naše neizgovorene i prećutane riječi. Putovanje u drugi grad da kupimo narandže i tišina koja mi kaže više nego hiljade priča. Misli i žudnja. Potreba za tobom. Ljubav si ti. Ljubav je kada svoje ruke staviš oko mene, snažno zagrliš, a ja se istog trenutka osjećam kao da sam stigla kući.
(Napisala Belma Krajišnik za Ženski.ba)
