Da sam muškarac, znala bih kako se bira žena.
Po očima u kojima ugledam svoj najljepši odraz. A onda zurim duže nego što je pristojno i u glavi mi zasvira pjesma koju sam možda negdje slučajno čula i sačuvala pod sjećanjem baš za ovaj trenutak. Ne bih žurila, čekala bih sljedeći dan, pa čitav mjesec.
Pratila bih šta me sve zaboli kad primijetim da jedno veče nije izašla i koliko me umaraju omiljene teme ako je nema da se vrzma nekud iza mojih leđa dok se pravim da je ne primjećujem. Mjerila bih ubrzanje pulsa kad nam se slučajno okrznu ramena, kao i nivo vrtoglavice nakon prvih razmijenjenih rečenica. Danju bih se umarala i jedva čekala noć, da zaspim, pa ako bi mi se umjesto sna, onako umornoj, pred očima razvijao film naših budućih držanja za ruku, znala bih da je to važno.
A onda..onda bih bježala. Trudila bih se da je ne srećem, da upoznajem i druge, da se zabavljam i radim ono što volim, pa ako bi mi svaka supa imala bljutav ukus a svaka druga isto, bezlično lice, znala bih da je to to. Ljubav je izabrala ženu. Eto, tako se bira žena. Žena sam, pa osjećam.
Da sam muškarac, znala bih kada se žena voli. Kada joj upamtiš miris i ukus. Kad znaš zašto a ne kako diše. Kad je ostavljaš na miru ne duže od dva dana, kad ti je slatka dok se nervira pa joj poljupcima liječiš bijes. Kada nikad, ni u sebi, ni u šali, ni u jarosti ne opsuješ ništa njeno. Kada ti je dosta da joj čuješ glas ali se time ne zadovoljavaš. Kada u svojim očima ugledaš njen jedini odraz. Najljepši.
Kada je ona žena, a sve ostale samo: ostale. Kada je puštaš da bude svoja jer je drugačiju ne bi volio. Kada joj za vječnoat pripremaš slamu na srcu, ne svilu u kavezu. Kada je puštaš da bude sretna i ne puštaš, ma koliko da si ljut ili povrijeđen. Kada je gledaš samo srcem, a širom otvorenih očiju. Razbjesni te, odbaci te, razočara. A tebi, riješenom da je odboluješ, nema drugog lijeka osim njenog osmijeha.
Eto, tako se voli žena. Žena sam, pa znam.
(Napisala: Jelena Milenković Mladenović)
