Auć. Prepala sam se. Što. Izgleda da sam se možda malo zaljubila. Dobro, ako je možda malo. A zapravo je puno bez možda, nemoj nikom da kažeš. Neću, obećavam. Dogovor. Dogovor.
Nego, što si se prepala. Kako što, pa je l’ čuješ, zaljubila sam se. Pa ali to je lijepo. I proljeće je, uostalom – kad ćeš, ako ne sad. Ma meni je sa njim uvijek proljeće, nije to problem. A šta jeste problem. Ne znam, čudno se osjećam. Kako to. Pa tako lijepo, kao da su mi se odsjekle noge, a nisam transformers, što kaže onaj poster. Znaš na koji mislim. Znam.
Kako se on zove. Ja ga zovem proljeće. Kako on tebe zove. Sunce. Ti si meni više da budeš nebo, ali dobro. Nebo. Zašto. Zato što je plavo, ti si meni plavo i more i sloboda. Pa jeste, mogu da budem nebo iznad nekog mora, da, dopada mi se to. Nego, šta ćemo sa suncem. Pa budi sunce na nebu iznad mora, žena si, možeš sve, znaš kako kažu. I to što kažeš. Al’ nebo u proljeće, moliću. Kako si krenula, postaćeš priča. Nego šta. Uostalom, rekla si da je tebi sa njim uvijek proljeće. Da. Proljećno nebo u sumrak, da, to želim da budem. Onako, kad je postiđeno i zaljubljeno, da ne kažemo ružičasto. Znaš. Znam. To sam.
Znaš da se prvi i posljednji sunčev zrak zove zar. Nisam to znao. Dopada mi se, upamtiću. Znaš da će mi se kćerka po njemu zvati Zarja. Nisam ni to znao, ali dobro zvuči. Planiraš sunčano dijete, dakle. Pa da, ništa manje i nisam očekivao. Nego, da ti pustim jednu pjesmu, podsjeća na tebe. Ajde. Zapravo te svuda ima, često te pronađem u pjesmama, knjigama, na poljima suncokreta, na vašarima. A jeste, kažu ljudi da im često padnem na pamet, smoriću vas jednog dana. Nikako, samo nas ti podsjećaj na ljepote života. Samo još sebe da podsjetim i sve će biti dobro. Pa ti to već znaš. Šta znam. Pa to, da je život lijep. Kada me zagrli, tada je najljepši, znaš. Kao da je odjednom sve moguće i ostvarivo. Ne umijem da objasnim. Ni ne treba da se trudiš da objašnjavaš. Jebeš ti tu ljubav, ako uspiješ da je definišeš i objasniš. I to što kažeš.
Ona je da se osjeti, ne da se priča i gleda. Ne pomažu tu ova standardna čula mnogo. Možeš da gledaš do sutra i da je ne vidiš. A možeš i samo da slučajno zalutaš među njegove pjege i da u njima vidiš čitav jedan svemir. Možemo da pričamo u nedogled, o tome kako sam ga upoznala, koja mu je omiljena boja i torta, a opet, kad se zagrlimo, nastane sve ono što nikada nećemo uspjeti da sklopimo u jednu rečenicu. Pasus. Priču. Ma roman bi nam bio mali. Kapiraš. Kapiram. Mada ja tebe više vidim u nekom filmu. Je l’. Ma da, neki Woody Allen, taj fazon. Može, Manhattan je u redu. I ona klupa. Znaš na koju mislim. Znam. Može. Kad snimamo.
Svaki put, kad se vidimo.
U svakom zagrljaju, iznova kreće film, koji se uvijek drugačije završi. Poenta i jeste u tome da ne znamo kako će se završiti. Prekinemo ga kad je najljepše, jer – ne želimo kraj. Dobro, možda ja nekad napravim pauzu, pa piljim u njegove pjege ili ga posipam šljokama. Mora ona svemu da doda šljoke. Pa nego šta. To je vilinska prašina, da se preciznije izrazim. Teško njemu ako nešto pokvari, napravićeš od njega žapca, kontam da imaš i neki čarobni štapić, vilo jedna. Ma lako ćemo za njega, šta ako ja nešto pokvarim. Tvoje je da sijaš i da budeš vedra, sunce si i nebo, zaboravljaš. Kakvo kvarenje. Dobro, ali – ako pokisneš, znaćeš šta je po srijedi. Ma ne sumnjaj toliko u sebe. Ma ne sumnjam, samo kažem, postoji i ta opcija. A postoji i ona da imamo proljeće puno sunčanih dana, ružičaste sumrake i svečana jutra. Znaš da volim kad me sunce probudi. Znam. Mada se mrštiš, ali ipak ustaneš i skuhaš kafu. Pa se onda vratiš u krevet i piljiš u prozor jedno pola sata, jer još uvijek je rano da bi se spremao za posao. A onda se sjetiš da si nekom proljeće. Izađeš na terasu i raširiš ruke. Tada se grlimo. Tu počinje naš film. I ne, ne znam koliko traje. Nije moje da znam. Moje je da sijam i da budem vedra, sjećaš se. Sjećam se.
A more. Samo me zagrli.
Osjećam talase. Miluju.
Ili je to.
Možda.
Malo.
Ljubav?
