Ne postoji ljubav koja je bila pogrešna, postoje samo ljudi koji svašta nazivaju ljubavlju. Ne postoji zauvijek slomljeno srce, postoji samo srce koje sebi ne dopušta da zaraste. Ne postoje dvije udaljene duše, postoje samo dva čovjeka koja su se odlučila odaljiti jedno od drugoga.
Kažu neki ljudi da ne postoji ljubav koja traje vječno. Tako govore samo oni koji se boje da takvu ljubav žive. To govore isti oni ljudi koji vjeruju da je bol vječna, a da ljubav nije. Tako im je lakše. Da bi bol bila vječna za to ne moraš činiti ništa – dovoljno je samo da pričaš o njoj. Ali da bi ljubav bila vječna, nije dovoljno da o njoj samo pričaš – već da za nju sve i činiš.
Zato se danas o ljubavima samo čita. Ili se o njima gleda na filmovima. Ili se o njima sluša od baba i djedova. Postoje i dalje, ali sada negdje daleko od nas. Kao u nekom drugom vremenu, u nekoj drugoj dimenziji, i dešava se nekim drugim ljudima. Kao da se među nama više ne prima, ne pelcuje se u našoj koži, ne kalemi se na naše srce. Kao da su naše okolnosti prestale da budu pogodne za kultivisanje sjemena ljubavi.
Može se zaključiti da je bolje uspijevala u nekim sušnim vremenima. Kada se nije imalo izbora, kada je bilo manje mogućnosti, kada se nije biralo nego moralo. Danas, u kiši izobilja, djeluje da je potrebna veća hrabrost odlučiti se na jednu kap, nego onomad preživjeti napojen samo tom jednom koja ti je dodijeljena. Te kapi nekada davno, baš zato što su gasile žeđ, čuvale su se kao malo vode na dlanu. Danas, baš zato što pljušti sa svih strana, većina ljudi mrzi kišu.
Mnogo pričamo, a malo razgovaramo. Očekujemo, a ne pružamo. Dajemo se, ali se ne prepuštamo. Zahtijevamo da nam emotivno bude vraćeno – al’ sa kamatom, materijalno dijelimo – al’ samo na revers. Pokvasimo se, ali samo do zglobova. Pustimo se, ali samo do iza ćoška. Tijela se trljaju, ali rijetko ko vodi ljubav. Svršavaju, a niko ne doživljava vrhunac. Žive zajedno, ali ne žive zajedništvo.
Ljubav je lijepa. Ali kad vremenom prestane dopamin u krvotok da luči, zahtijeva od nas da odlučimo. Tada je potrebno nešto konkretnije od hormona. Kad prestane da nas vozi na hemiji, zahtijeva od nas da stanemo i presiječemo. Da shvatimo da više nije dovoljno samo držanje za ruke, već i dodavanje ruke kad zatreba. Da više nije dovoljno spavati pored nekog, već i snivati iste snove. Da nije dovojno samo željeti najbolje za osobu koju volimo, već i podržati je u onome što ona misli da je najbolje za nju. Da odlučimo da taj mir koji smo ljubavlju stekli i čuvamo. Da odlučimo da taj ćošak spokoja koji nam je ljubavlju dat gradimo u dom. Da odlučimo da je naš put ljubav, a ne da je ljubav cilj na našem putu.
Ljubav je odluka, jer je to svjesno biranje da nam nešto što je životni ideal, postane način življenja. Ne bojte se, za to ne treba hrabrosti. To je jedan oslobađajući tren kada shvataš da, pored svega onog što je oko tebe ljubav, i ti iznutra postaješ ljubav.
Izvor: Blogdan.rs
