Moram nešto priznati. Bila sam „ona druga“. I više puta nego što sam to voljna priznati. Nemam loših namjera i nisam destruktivna, ali jednostavno…. Nisam znala da ona postoji.
Njezino ime nikada nije sišlo s njegovih usana. Ili sam ga jednom čula, ali u kontekstu „prijateljice“ ili bivše djevojke ili nečeg što nije bilo ozbiljno. No, na kraju se ispostavilo da je ona bila ozbiljna stvar, a ne ja.
Ne želim da me netko žali jer sam bila ta druga žena, ali želim razumijevanje. Iako su moji postupci bili glupi, uvijek su bili naivni. Sve što sam htjela je njegova pažnja i prilika za ljubav. No, na kraju nisam imala nijedno ni drugo.
Kada sam postala svjesna da ona postoji njegovom životu, otišla sam. Možda bi jednom čula za mene, a možda se to nikada ne bi dogodilo. Ja si nikada ne bih dopustila da uđem u svijet u kojem ću biti druga žena. Nisam željela njezinog muškarca, željela sam svojeg. Onog koji nikada ne bi napravio, ono što je napravio njoj.
Ponekad čujem da govore kako je teško biti druga žena. No, ja mislim da je sama spoznaja da si druga žena puno teža. Mislila sam da su njegove namjere bile iskrene, ali nisu. Mislila sam da sam mu jedina, ali nisam bila. Mislila sam da naša veza ima potencijal, ali isti nikada nije postojao.
Na kraju krajeva, bila sam mu nešto novo i uzbudljivo, nešto zabavno. No, istovremeno nešto privremeno i zamjenjivo. Ona je bila njegova sigurnost i stabilnost, njegova utjeha i povezanost. Ako mu nije bilo stalo da li će je povrijediti, možete zamisliti koliko mu je tek malo bilo stalo do mene.
On je, zapravo, još uvijek dječak koji ne zaslužuje ni jednu od nas dvije. Muškarac zna prepoznati nešto vrijedno u svom životu te se za to bori iskrenošću i odanošću. Žudnja mu ne stoji na putu. Fokusiran je na svoju vezu. To je muškarac kakvog želim. To je muškarac kakvog sve zaslužujemo. To je muškarac kakvog se nadam da ćemo sve naći.
Možda sam bila druga žena, ali više se nikad neću zadovoljiti jednim običnim dječakom
