Naučila sam te voljeti iz daljine.
Onako, preplavi te čudan osjećaj sigurnosti, kao da je netko upravo molio za tebe..
A ja, kilometrima dalje, poskočim sa kreveta kao da bi me drugačije otkrili, pa se opravdam praznoj sobi “Nisam ja.”
Doma ti u prašini stoji ta ploča o kojoj si uvijek govorio, a onda za rođendan na adresu stigne i stari gramofon.
Ja se prenem na cesti, kao da bi prolaznici mogli znati, pa se opravdam zadnjim ljetnim zalascima “Nisam ja.”
Pronađeš u džepu kaputa davno sakrivenu poruku i brzo je vratiš natrag, da nove oči pored tebe ne pročitaju. Znaš da nije ona.
A ja nešto dalje prvim pahuljama snijega nevino slažem “Nisam ja.”
U potrazi za starom, najdražom majicom, u ormaru pronađeš neke moje – ali ne i ono što si tražio. “Jesi mi ti uzela majicu?” Pitaš neko novo lice. Kilometrima dalje, ja je skrivam pod jastukom, kao da bi mrak mogao postati tvoj saveznik u otkrivanju te tajne, onda šapnem gotovo izgubljenim mirisima “Nisam ja.”
Probudiš se jedno nedjeljno jutro uz miris proljeća i palačinki na stolu, pa ti se nekako učini poznato i drago.
Osjetiš kao da si voljen.
Tek nešto dalje, dok i na mom stolu čekaju palačinke, ja pustim nedjeljno jutro da mi proviri kroz prozor.
Sjednem, udahnem ljubav punim plućima i dozvolim srcu da te voli iz daljine.
“Ja sam.”
