Dok sam je gledao, činilo se kao da traje čitavu vječnost. Svaki dan iznova. Iznova čitavu vječnost. Uvijek su me učili da djela vrijede više od riječi. Možda to i je jedan od razloga što sam je već danima samo promatrao. A što bih joj i mogao reći: „Hej, oprosti, znam da se ne poznajemo, ali siguran sam da moje srce od prvog trena zna tko si i gdje ti je mjesto.“?
Ponekad bih na trenutak umislio kako i ona promatra mene. U toj vječnosti. Svaki dan iznova. Bila je posebna na toliko načina da sam bio uvjeren da svaki put kada prolazi, baš svi mi gledamo u nju. Ipak, nadao sam se da samo meni pripada ta vječnost. Nije bilo trenutka kada nije bila nasmijana i nije bilo trenutka kada nisam u djeliću one vječnosti poželio da sam ja razlog tome. Želio sam vrisnuti: „Ovdje sam! Mogao bih se vječno smijati s tobom..“
Zamišljao sam kako joj dodirujem vrele obraze, pomičem kosu sa lica i slične banalne stvari. Zamišljao sam kako je volim. I bilo je toliko stvarno. Toliko stvarno da sam u trenucima mislio da je čitava vječnost već prošla. Čitava vječnost u kojoj sam je već volio. Toliko sam je puta susretao da ponekad više nisam bio siguran je li stvarno ovdje ili se moja mašta poigrava sa mnom. Želio sam da zna.. A što sam joj mogao reći? „Hej, ja sam…. Želio bih te odvesti na kraj svijeta.“ ?
Kao da bi djevojka poput nje ikada pristala na to. Mogao sam samo maštati. Maštati o njoj i o nekoj izmišljenoj vječnosti, o izmišljenim nama. Želio sam da zna, prokleto sam želio da zna.
I čitava je vječnost prošla, a nikada joj nisam rekao..
Dok sam ga gledala, činilo se kao da traje čitavu vječnost. Svaki dan iznova. Iznova čitavu vječnost. Tražila sam načine kako da tu nestvarnu vječnost pretvorim u jedan stvarni trenutak. Ali što bih mu mogla reći: „Hej, oprosti, znam da se ne poznajemo, ali uvjerena sam da si mi čitav život baš ti nedostajao.“?
Ponekad, ali samo na trenutak, učinilo bi mi se kao da i on promatra mene. U djeliću sekunde kao da bi nam se pogledi susreli i bilo je dovoljno. Mašta bi odradila svoje i stvorila vječnost od možda i izmišljenog trenutka. Imao je tako zamišljen i odsutan izraz lica, kao da iznova proživljava neke davne tuge. Željela sam vrisnuti: „Ovdje sam! Mogla bih ti vječno biti oslonac.. “
Zamišljala sam kako kilometrima koračamo zajedno, kako mi grije promrzle ruke i slične banalne stvari. Zamišljala sam kako ga volim. I bilo je toliko stvarno. Toliko stvarno da bih se u tim trenucima mogla zakleti da sam ga čitav jedan prijašnji život, tamo negdje, daleko, zbilja voljela. Susretali smo se toliko puta, da sam ponekad bila sigurna da sanjam. Da sanjam neku divnu vječnost. Željela sam da zna. A što sam mogla reći? „Hej, ja sam….. Spremna sam s tobom ići i na kraj svijeta.“?
Kao da bi on djevojku poput mene ikada poveo sa sobom. Mogla sam samo sanjati. Sanjati o njemu i o nekoj izmišljenoj vječnosti, o izmišljenim nama. Željela sam da zna, prokleto sam željela da zna. I čitava je vječnost prošla, a nikada mu nisam rekla..
Neke ljubavi valjda mogu potrajati vječno, jedino ako ostanu neizrečene.
Jelena Kastaneti
