Biti najmlađe, treće, još žensko dijete, u porodici (u kojoj se željno iščekivao muški potomak, prema sistemu treća-sreća, ali se, nije dalo), ima svoje prednosti i nedostatke. Iz ove perspektive, a koračam u petu deceniju života (u kojoj me i danas najbliži zovu „sine“), iako sam tu činjenicu spoznala puno ranije, bila sam od one djece koja je prednosti obilato koristila. Nedostatke sam rješavala prema davno oprobanom ženskom receptu: plakanjem, ucjenama…i sve se svodilo na to da su devet i sedam godina starije sestre Azra i Nihada, popuštale zbog mira u kući i da ne slušaju dreku „malog okatog čudovišta“.
Prvih deset godina života pamtim kao jedan od najljepših perioda života, provedenih u porodičnoj kući u tušanjskom Klancu, nadomak jedinog nebodera u Dragodolu. Izgradnje nebodera se sjećam kao da je juče počela i završena, a ako me sjećanje ne vara, i njegovom postojanju se bliži četvrta decenija. Prvi, i danas najdraži komšiluk bili su Zonići: Mela, Majda, Ado, Armela, Lara, Alen, Diska, Mana, rahmetli Amir, njegova sestra Amila, Enes, Aida…Delići Jasko i Nero, Smajlovići Edina i Edo…mlađi potomci u rasponu godišta od kasnih pedestih do prve polovine sedamdesetog godišta i nešto malo stariji, barem od mene, potomci porodice Nadarević (u čijem sam dvorištu porodične kuće, rahmetli djeda Smaje i majke Meleće, zaradila prvi i jedini ožiljak na čelu) …. Potom dolaze nova poznanstva sa komšijama iz nebodera, druženja, igranja sa Ivanom Čolić i Ivanom Morić, Tadić Sandra i Nenad, trčkaranja oko parkiranog Ami8 braće Todorovića (Bate i Pirkija), upućivanja „Merhaba“ za, u ono vrijeme, neumornih vjernika: rahmetli djeda Huse Delića, Smaje Nadarevića i Avde Kalesića koji su redovno odlazili na svaki namaz u Šarenu džamiju na Skveru. I danas ih pamtim po francuskim kapama na glavama, blagom milovanju po glavi, otpozdravljanju i izvučenoj bomboni iz džepa : „Deder, zasladite se djeco!“
Bila su to teška, ali i predivna, bezbrižna vremena, vremena koja se pamte i danas, a na koja današnja, mlađa generacija, može gledati s podsmjehom, jer zapravo pojma nemaju šta je imati istinsko djetinjstvo, šta je biti dijete i prolaziti faze odrastanja uz ciku, vrisku, smijeh, igru: škole sa pijeskom napunjenom kutijicom kreme za cipele, žmire, eberečke-ebertute, limuna i naranče, partizana i Nijemaca, igre sa ručno pravljenim praćkama, lukovima i strijelama, pole-cijele, lastiša, krađe komšijskog voća, plazanje i sanjkanje u Spomen-parku u Dragodolu, vožnje na maloj trokolici, učenja vožnje Pony bicikla, rolšula, igre sa klikerima, zbog kojih si, brzinski navlačeći sandale ili patike (tene), već s kućnog praga morao vikati „Hopa!“
Da, odrastati i stariti sa koljenima i laktovima i danas punih ožiljaka, koji me, kao i mnoge od nas iz šezdesetih i sedamdesetih, podsjećaju da je, ipak, biti dijete, bilo i ostalo nešto najljepše. Da budem iskrena, u neka doba života shvatiš da je i komšiluk bio drugačiji, pazilo se, obilazilo, tugovalo, radovalo, trčalo da se pomogne… I danas pamtim mamu kako sa velikom vanglom svježe pripremljenih krofni prelazi u susjedno dvorište i sa konama Hibom, Sekom, rahmetli Fahrom, Zlatijom, Mejremom, Rasimom…idu kahvenisati kod majke Hašimovce (Boga mi, ni danas ne znam pravo ime majke Hašimovce, jer nam nije bilo ni važno, svima je bila majka). Za djecu je vangla istih krofni bila posebno pripremljena, a mi, djeca ko djeca, ne bi bila živa, da nam ručica ne zaluta u njihovu vanglu, kao njihove su bolje. Mame su nas bespomoćno „sjekle pogledima“ i ispraćale riječima: „Fasovaćeš čim uđeš kuću! Usnićeš đeda svog!“ Ne sjećam se koliko sam puta i kojeg đeda usnila, al’ se ono fasovaćeš gotovo nikada nije zaboravljalo. Naumpadne mamama i nakon tri dana, pa k'o vele da ne ostanemo dužne, da nam više nikad ne padne na pamet…Naravno, do sljedeće „situacije“ i onog famoznog: „Izađi, nađi žitkovac, ako nema žitkovca (a ne znam ni danas kojeg je to drveta grana), uberi tunjevac (dunja nikada niko nije govorio u to vrijeme)…ali se pamti, jer su od njega masnice bile najdugotrajnije. Izdrečiš se, izrondaš, pravdaš i kuneš za nešto što si, što bi stari rekli, ašećare kriv, al’ džaba… Pomiriš se u neka doba sa uobičajnom terapijom (koju sam, ruku na srce, itekako zasluživala), mati te umije, počešlja, obuče, ti k'o iz fabrike, nov-novcat i ono: “Haj sad se igraj, da te čula nisam!” Poslije nekoliko minuta zaboraviš šta se uopšte i desilo…
Danas se, ipak, sa smiješkom, ali i nostalgijom sjećam i iskreno divim svim tim ženama, našim majkama, ženama koje su odgajale dvoje, troje djece, kuhale, prale, ložile vatru, peglale, prve ustajale, zadnje išle na spavanje, koje su prebolovale sve naše bolesti, strepile nad svojom djecom u svaka doba dana i noći, bezrezervnom ljubavlju prema svakom od nas, koje se uprkos svemu, „žive nisu čule“. Nisu kukale, sigurno su plakale u mraku, tiho da ih niko ne vidi, ne čuje, i opet su te sa smiješkom budile, tjerale na jutarnji ritual umivanja, oblačenja, a možda su prethodnu noć provele budne prevrčući se u krevetu, ili su odspavale sat, dva i ustajale kad je spavati bilo najslađe.
I hajde im zamjeri na bilo čemu što su činile, kasnije shvatiš, za naše dobro, pa i na batinama, i hajde zamisli da danas tako izdegenjačiš svoje dijete, pa novine bi sutra o tebi pisale, objesili bi te na stub srama, zasipali pedagoškim i inim metodama, ispirali mozak do besvijesti…Ali, izvinite, ja i mnogi od nas nismo rasli pod staklenim zvonom, nismo hvala Bogu, živjeli umotani u pamuk i evo nas danas živih, zdravih, pametnih, normalnih, sposobnih, školovanih, vrijednih, čestitih, punih poštovanja i uvažavanja prema mlađem, ali i svakom starijem od sebe. Posjedujemo u svemu ono „insansko u sebi“ insansko, što danas moderno zovu empatija.
Definitivno ne zamjerim ni jedan degenek, svaki sam zaslužila, ali se i danas pitam je li baš batina izašla iz raja, ili smo iz onog ovozemaljskog raja izašli mi, i sletjeli na neku novu planetu, neki novi „raj“ u kojem je glavna „batina“ priča do besvijesti? Otrcavaš jezik dok te dijete gleda, a kroz tebe vidi pola stana i film na tv-u, sluša, a možda i ne registruje, keziš se ko mutav…i kad izađe iz sobe, da ne vidi, da ne čuje, sočno opsuješ dok ti se u glavi roji milion želja da mu čestito „poigraš po leđima“…Ali, zatomiš, umiriš, ubiješ zvijer u sebi, popiješ i leksaurin i tupo daljinskim „šaltaš“ programe na tv-u, a odnekud u mraku čuješ: „Proći će i to, sve su to faze odrastanja, znaš pubertet, bubice, popričaćemo sutra, jutro je pametnije od noći, nemoj se nervirati…“
Utoneš u san, i u snu ti dođu slike naših djetinjstava, našeg normalnog odrastanja, poderanih štramplica i dokoljenica, zguljenih koljena, maminog iščuđavanja kad ti u džepu haljinice nađe metke od praćke, a do juče je za dvije starije sestre, kao i svakoj djevojčici, kupovala ili šila lutkice, iz džepova istrese hrpu klikera, a ti potrčiš da se onaj „glavni“ ne otkotrlja pod kauč, jer valja sutra s vrata vikati: Hopa! Možda se i u snu smiješimo zbog činjenice da ti poslije istog tog degeneka, nikad više ne padne na pamet da uradiš neku glupost, ili je ublažiš, sakriješ, jer ti valja popit’ sljedeću turu. U snu od nekuda izroni sjećanje kada me je učiteljica u drugom-trećem razredu, tada OŠ „Jusuf Jakupović“, nakon silnih opominjanja da ne pričam, a ja uporno i bezobrazno „gulila svoje“, odalamila šamarčinom da i danas čujem taj zvuk i danas mi se glava obrne za 360 stepeni, a ja uplakana došla da se, ko najveća žrtva pojadam mami, oblivena u suze ko da mi je u najmanju ruku, amputirala ruku. Mati onako smireno reče: „Hajde, operi ruke, pa da ručaš, onda zadaća, učenje, pa ćeš ispričati šta je bilo.“ Jedem ja, sva sretna, zamišljam kako mama sutradan sva narogušena ide učiteljici držati pridike, pa zadaća…onda sve ispričam šta je bilo, ne propuštajući da ublažim svoj nestašluk, propustim da me je žena opomenula toliko puta da mi je na kraju postala i dosadna… Treba li napominjati šta je uslijedilo? E, dragi moji, učitelji su bili pojam poštovanja, uvažavanja…Gdje ćeš dozvoliti da te dijete sramoti, da te pita šta si rodila, kako ste ih vaspitali…??!! I, naravno, uz daleko manje ispade, učiteljica je nastavak školovanja, barem mog, bezbrižno predavala lekcije, a tužakanje iste, NIKADA više nije dolazilo u obzir.
I na kraju, neću reći, osim „hopa“, neka neko prvi kaže je li baš batina izašla iz raja, ili smo iz onog ovozemaljskog „raja“ izašli mi, i sletjeli na neku novu planetu, neki novi raj u kojem je glavna „batina“ priča do besvijesti? Otrcavaš jezik dok te dijete gleda, a kroz tebe vidi pola stana i film na tv-u, sluša, a možda i ne registruje, keziš se ko mutav…
Da se razumijemo, ne udaram ničije, nisam ni svoje, zašto bih bilo čije, a dolazilo je često do neopisive želje, ali ubiješ ili stišaš zvijer u sebi, nabaciš osmjeh…i pričaš, pričaš, postaješ demagog neviđenih razmjera, da bi ti i današnji političari, svi odreda pozavidjeli… Ipak, kad se sve sabere i oduzme, dijete je najčestitije, najiskrenije, najneiskvarenije biće ove planete… čak i oni koji glume i misle da su mangupi. Kako im i zamjeriti kada ti kroz glavu prođe sve što si nekome znao prirediti u njihovim godinama?! Samo se mudro, pedagoškie suzdržiš čak i od glasnog smijeha, jer te podsjete na naše nestašluke.
Tek te u vlastitom domu, među četiri zida često posjeti ona „uspavana zvijer“ u svakome od nas, osvijestiš se u momentu, pa se pitaš čuje li nas zapravo iko? Da, čuju i pitaju:
- Je l’ ono poruka stigla tebi, ili zvrlji moj mobitel?-
Autorica: Elvira Šišić
