Tu negdje, sa 23, zaključujem da ljudi malo u šta vjeruju danas. Ajde što ne vjeruju u tebe, Djeda Mraze, to mi je pretužno, mada sam se, pravo da ti kažem, i navikla. Tebi takvi ni ne trebaju. Nego, zamisli, oni ni u ljubav ne vjeruju! Pričaju da je ona moguća samo u glupim američkim filmovima i tugaljivim pjesmama britanskih boy bendova. Nisam saglasna! Nije da sam se naročito uvjerila u to, ali od starta tu nešto ne štima.
Pa šta vas pokreće, ljudi? Okej, kapiram da vjerujemo u drugačije bogove, i kapiram da je vama vaš rekao da to što u ljubav ne vjerujete, da je to okej. Da je okej što si dozvolio da te povrijedi bivša, pa ti sada povrjeđuješ sve buduće. Da je okej što si dozvolio da rane pobijede. Pf. Za mene ste vi kukavice, da vam kažem. I meni se onda ni ti vaši bogovi ne sviđaju. Zato što vas bodre, kažu vam da je u redu što živite u prošlosti. Što pišete pjesme o svojoj dragoj koja se udala i djecu izrađala i ne sjeća se više ni kako se zovete.
Ti, sjedi za šankom djelimično pijan i pričaj mi o muci svojoj vaskolikoj. Ili ti, što si u vezi i lijepo vam je, ali onda se sjetiš bivše i pričaš mi o njoj i o tome kako si siguran da i ona baš u tom trenutku misli na tebe i kako, ma koliko to blentavo zvučalo, još uvijek te voli. Ne voli te, da ti kažem, a ni ti nju. Da je voliš, ne bi dozvolio da ode. Da te voli, našla bi način da ostane. Tu su stvari prilično jasne. I ta sadašnja djevojka, koju mi pominješ, to ti djevojka nije. I ti to znaš. I ne znam zašto me lažeš da vam je lijepo. Zašto sebe lažeš? I još se posle pitaš zašto me rastužuje ovaj i ovakav svijet! Zato što igramo igrice. Zato što smo pretužni.
Vi, s jedne strane, jer živite svoje prošle živote. Mi, s ove druge strane, jer želimo da postanemo dio vaših budućih života. Sadašnjošću se ne bavimo ni jedni ni drugi. I zato smo tužni. Zato što smo zaboravili na boga svih bogova – ljubav i da je to jedino što stvarno umije da pokrene. Zato što smo zaboravili na trenutak, ovaj, sada, kada pišem ove redove, i pazim na nudle, na šporetu, sa sosom koji on najviše voli. Zato što sam mu jednom rekla da ljubav ne srećeš kad ti hoćeš, nego kad ona to hoće. Ne srećeš je kad si lijep i skockan i kada pišeš ljubavne pjesme i želiš da me smuvaš. Sretneš je, sudariš se s njom, dok ideš da baciš đubre. U našem slučaju, sretneš je u knjižari. Sudare se, tvoj bog i moj bog i naprave vatromet. Sve ostalo je – ostalo. Nama. Sada.
(Zvono!)
A onda sam otvorila vrata i skontala da svijet nije samo tužan. I prelijep je.
Kada stane u nečiju zjenicu.
Tvoju.
Autorica: Hristina Petrović (Black sheep)
