Evo me k'o Boriš Dežulović, počinjem priču vicem. Ne volim da bilo koga kopiram, ali moram radi konteksta u daljnjem tesktu.
„Huso otišao u Njemačku i svog jarana Hasu zamolio da brine o njegovoj familiji, dok on tamo zarađuje devize. I tako, Haso pazio familiju, pisao pisma svom jaranu Husi. Jednog dana stigne pismo Husi, gdje ga njegov jaran Haso obavještava, da je Husi uginula mačka. Huso ga napadne, izvrijeđa ga i kaže mu: „Dragi Haso,kako ti meni onako s nema pa u rebra, ne radi se to tako. Moraš malo da napraviš uvoda, ne možeš iz nebuha mi reći da mi je mačka crkla. Moraš to polako, moraš me pripremiti za istinu, kao na primjer: “Dragi Huso, mačka ti hodala po krovu, pala sa krova“, napišeš u jednom pismu, a onda u drugom pismu napišeš, da je mačka crkla i tako sam ti ja pripremljen za istinu“. Posluša njega njegov jaran Haso. I tako jednog dana stiže pismo Husi u Njemačku u kojem je stajalo „Dragi Huso, mati ti hodala po krovu…”
Dugo sam razmišlajla da li da napišem ovaj tekst o iskrenosti. Ponukaše me tri žene, mogu slobodno reći, moje inspiracije. Jedna od njih je Sanja Hajdukov, koja u posljednje vrijeme piše prekrasne tekstove na ženski.ba.
Dakle, iskrenost. Volite li vi iskrene ljude? Ja ih jako volim.
Volim ljude koji govore istinu i kojima se može reći istina. Njih najviše volim, sa njima mi je divno. Čak uživam da ih gledam kako moraju progovoriti o svemu šta misle, pa makar i na lakat. Predivni su mi u svojoj iskrenosti i želji da kažu šta misle. Nije to želja, to je poriv, pa čak i njihova misija na ovoj zemaljskoj kugli – reći istinu! Toliko žive za istinu da se ne boje posljedica, jer znaju da su čisti pred Bogom i narodom. Divim im se. A najviše ih volim što im se može reći istina u oči i biti iskren s njima. Prime to vrlo dobro, čak i simpatično priznaju kako moraju „sve u brk reći“ i što se ne udaraju u prsa kako vole iskrenost. I ne trebaju se busati u prsa, jer tako žive i pokazuju to na svakom koraku. Njihovo društvo mi prija i uvijek mi brzo prođe vrijeme.
Ne volim one koji ljube iskrenost samo onda kada oni drugima trebaju reći istinu, k tome još misle da su savršeni i da oni imaju ekskluzivno pravo da nama „smrtnicima“ govore istinu, kroje kapu i postavljaju pravila ponašanja. Te ljude ne volim, jer su veliki licemjeri i foliranti.
Kako?
Pa fino! Kada ti se nagovore, svega i svačega, i ti im se požališ i kažeš da nije baš to način tako govoriti, onda oni rafaljnom paljbom krenu: „Pa šta ti hoćeš ?! Istina je to! Kod Istine nema uljepšavanja, šta hoćeš da ti kažem? “Mačka ti hodala po krovu“?”
Istina je gruba! Kada dođe momenat da ti njima saopštiš istinu, oni se vazda pozivaju na našeg Husu iz vica, koji je otišao u Njemačku i njima vazda „Mačka po krovu hoda“. Vazda im moraš govoriti umotano, sa celofanom, mašnom, kutijom za poklon, okolo kole, pa na mala vrata, pa te još i napadnu kako si bezobziran, kako nemaš takta… Uf, znaju svašta da ti kažu, pas s’ maslom ne bi pojeo.
Ne volim takve ljude, oni me čak i umaraju, uzimaju mi energiju. Koliko god mogu izbjegavam ih. A kada moram biti sa njima, pričam o receptima, vremenskoj prognozi, nešto malo o djeci i molim Boga da se što prije raziđemo, jer je to grozota od osjećaja da moraš svaku riječ vagati, da te ne bi zaskočio “ljubitelj istine“. Bože, koje je to gubljenje vremena.
Najžalosnije je što će se „ljubitelji istine“ naći u prvoj grupi istinoljubaca, no to je njihov problem.
Bilo bi najbolje kada bi im samo slala pisma.
Autorica: Alisa Salković
