Danas nije moderno iskazivati emocije jer ljudi to ne umiju da cijene. Tako kažu neki.
A ja izgleda genetskim kodom predodređen da budem kontraš kažem da se prave emocije ne mogu prećutati. Kad su prave one trče iz nas ka drugima jer im nije mjesto u tišini, već u sreći koja proizilazi iz dijeljenja. Samo tada, u dvojstvu, u mnoštvu, imaju svrhu, jer niko nije srećan u samoći već samo kad sebe dijeli sa drugima. Ako umiješ iole smisleno da vodiš rečenicu više nisi okarakterisan kao rječit, ako se ne bojiš da iskažeš svoje emocije više nisi emotivno zreo, sada se sve to podvodi pod kategoriju patetičan.
Izgleda da danas jedino oni muškarci koji govore što je češće moguće „brate“, koji se poštapaju šatrovačkim i koji zveckaju ključevima od kola i zvuče prihvatljivo. Danas bi Mika Antić, Laza Kostić, Dis i Kiš bili obični patetični pi**kopaćenici. Drkadžije. Rekli bi im da su žene, plačip***e, sekaperse. Sve te atribute koji bi trebalo da budu shvaćeni kao uvrede samo zato što su ženskog roda. Valjda su svi ti koji upućuju takve riječi rođeni u kupusu, ili su ih donijele rode, oni nemaju majke, sestre, djevojke, supruge. Valjda su zato danas i kćerke očevima „sine“. Ima čak i nekih žena koje bi rekle emotivnom muškarcu da je žena. To je izgleda neka uzvišena, meni neshvatljiva filozofija koja ne uočava logičku grešku u svemu tome. Valjda su zato danas i drugarice jedna drugoj „brate“.
Došli smo do tačke gdje ako si dobar onda si budala, ako si srećan onda si trn u oku, ako si obrazovan onda si prekvalifikovan, ako pišeš onda palamudiš. Do tačke gdje ako nisi bogat nisi ni uspješan, gdje ako nemaš švalerke nisi frajer, gdje ako nisi zgodan nisi ni lijep. Do tačke apsurda gdje od tolike želje za nečim prestajemo da budemo ono što jesmo a pretvaramo se u ono što mislimo da je kul da budemo, zaboravljajući da je požuda za budućnošću najveći lopov današnjice.
Ne samo da se emocije prećutkuju, ne samo da su nam modernim načinom življenja osjećajnost i saosjećajnost sistematski uništene do besmisla, već se pitaju šta to nije u redu sa onima koji umiju da kažu šta zaista misle i osjećaju. Tom malignom zamjenom teza ljudi odlučuju da ne budu osjećajni, tobože da ih neko ne bi povrijedio ne shatajući da je cena prevelika kada krenu tim putem. Kada im koža zadeblja na emocije možda niko neće moći da ih povrijedi, ali tada niko neće moći ni da ih učini sretnima.
Nije popularno pokazivati emocije. Osim možda kad neko umre pa na sahranama. Tad je nekako razumljivo. I nikom nije patetično. Ali je dockan. Tad više nikoga nije briga.
Izvor:blogdan.rs
