„Da možeš odabrati bilo koje mjesto na svijetu, gdje bi otišla?“ – pita me.
I dodaje „Ali pazi, samo jedna prilika, samo jedno mjesto. Jedno. Bilo koje.“
Gledam ga, a on se ne smije.
Pita me jedno od svojih ludih pitanja i ne smije se.
Sve bih njegove dodire mogla zamijeniti za tuđe. Mogla bih njegove usne izrezati iz poljupca, ostaviti samo svoje, u novom čekanju.
I mogla bih otići, bilo gdje, ne zbog mjesta, nego zbog nas. Ne jer smo ovdje, nego jer nas nema.
Samo jedna prilika.
Mogla bih pronaći nekoga tko će me čuti kada me nitko drugi ne čuje.
I pronaći nekoga sa vrlinama koje on nema.
Sa neugašenim osmijehom, uz pregršt divnih riječi. Zamijeniti ove neizgovarane, izgubljene i potisnute.
Mogla bih pronaći ljubav. Pronaći nekoga tko će me učiniti potpunijom, izvući iz mene ono najbolje.
Sa nježnim dodirima i torbom punom suosjećajnosti.
Zamijeniti ove kofere neugode, izgubljenih snova i potraćenih dana.
Mogla bih pronaći nekoga tko je ovdje i kada nije.
Zamijeniti njega, koji nije ovdje i kada je.
Zamijeniti tišinu prije spavanja glasom koji nježno izgovara „Bilo nekoć davno..“ smanjujući razdaljinu na prevelikom krevetu.
Pretvarajući moj život u bajku.
Mogla bih pronaći nekoga. Ili bi netko mogao pronaći mene.
Bez svih njegovih mana.
„Gdje bi otišla?“ – pita me.
Slušam, pretražujem želje koje su ostale neostvarene, pretražujem mjesta koja me samo čekaju..
I na sva ta mjesta bih otišla.
I nigdje ne bih otišla sama.
Mogla bih pronaći nekoga.
Bez svih njegovih mana, sa gomilom novih, svojih mana. Sa novim vrlinama, bez njegovih vrlina.
„Tu bih otišla.“
„Gdje tu?“ – pita me.
Privijam se u njegov zagrljaj, kao da je prvi put.
„Tu.“ – ponavljam.
„Ovdje. Ovdje je moje mjesto.“
Samo jedna prilika.
Samo jedan izbor.
Jer na kraju dana, ni na jedno mjesto ne bih otišla bez njega.
Jer na kraju dana, uz sve njegove mane, meni je najljepše uz njega.
Mogla bih pronaći.. I jesam.
-Jelena Kastaneti-
