Neke momente jednostavno ne možeš opisati. Samo ih preguraš, stisneš zube i nadaš se najboljem.
Putovanja
Za prve sijede u kosi moje majke zaslužna sam, naravno, ja. Ne ova sad, matora ja, već ona osamnaestogodišnjakinja koja je osamdeset i neke (..” joj mama jesi ti stara”, sad bi rekla moja Maza op.a.) odlučila da sa rajom sa ‘Pedagoške’ ode na more nekih 10 dana i koja je onako, spontano, ostala na putu 4 mjeseca. Povratak je uključio bus, fiću, motor, voz i jedan veeeliki krug oko kuće, tačnije zaobilaznicu, preko Sarajeva, Zagreba, Osijeka, Vojvodine, tačnije Novog Sada i Beograda.
Da se razumijemo, to je bilo vrijeme kada si sa ruksakom mogao da obiđeš cijelu Jugu, da spavaš pored puta, da pokucaš za sendvič na vrata one lijepe kućice sa smokvom na Biokovu, da jedeš paštetu i paradajz u vozu za Ploče, dočekujes zoru sa gitarom i pivom na plaži iz dana u dan, spavaš po kampovima bez dinara u džepu i da znaš da će najveći belaj biti to što će mati da bude ljuta.. ali te to neće baš spriječiti da nastaviš dalje.
(I bila je ljuta. Uh!)
Neke momente jednostavno ne možeš opisati. Samo ih preguraš, stisneš zube i nadaš se najboljem. A najbolje na kraju uvijek dolazi, u mom slučaju uz jedan široki, blentavi osmijeh sa vrha stepenica i “Đes’ ba, mamaaaaa”..
Ljudi moji, nije ovo tužna priča.
Rasuli smo se po svijetu. Neko zbog škole, neko zbog posla, neki su bliže, neki dalje, neki privremeno, neki stalno..neki što hoće, drugi što moraju.
Ispraćamo se, dočekujemo, stisnemo u zagrljaj, progutamo suze, foliramo da je sve ok i da ne boli. Oduvijek je bilo putovanja, rastanaka i sastanaka. Sada smo bliži jedni drugima uz Skajpove, Vibere, Messengere i ostale online tantavice. Čini nam se da je lakše.
Ono što je dobro u svemu je da imamo mogućnost izbora. Ako odlučiš, možeš da napraviš svoju storiju, svoj film. Da izabereš put, da odeš ili da ostaneš. Da koračaš svojim utabanim ili nekim novim ulicama.
Da svaka sijeda u tvojoj kosi vrijedi. Jer si ti taj neko ko je odlučio da krene baš tim puteljkom..i da dobro stigneš tamo gdje te vodi.
Riječi koje su me pratile u ovih skoro pola vijeka života od onih postpubertetskih vremena sa početka priče su riječi iz uvoda knjige “Učenje don Juana”, Carlos Castanede:
“Za mene postoji samo putovanje putevima koji imaju srca. Tuda ja putujem, i jedini dostojan izazov je da se taj put pređe sav, do kraja. I tuda putujem, gledajući, gledajući bez daha. “
U to ime, želim vam nove staze i lijepa putovanja. Da pronađete to što tražite i da na tom putu ne izgubite sebe. Ne plašite se izazova, prepreka, rastanaka i sastanaka, sijedih u kosi. Sve je to dio puta..Gledajte, putujte, dišite punim plućima i neka vas prati sreća!
Ljubim vas vaša ja :*