Piše: Vedrana Seksan
Iza moje zgrade je vrtić. U doba kada smo imali jedno dijete, pa je ono bilo veliko i mi se furali da smo odslužili svoje, znali smo da je septembar do kraja novemra vrijeme suza i buđenja uz uzvike – ne daaaaaj meeee maaaamaaaa, protiv kojih ne pomaže niti jedan vid zvučne izolacije. Obično bismo svjedočili izlasku preblijedjelih majki, koje su nakon petog ili dvadesetog jutra, zavisno o izdržljivosti, i same plakale. Nikada nam nije smetala buka. Ne zato jer smo mogli i naslutiti da nas čeka ista stvar, samo u drugom vrtiću, ili zato jer smo, opet u nekom drugom vrtiću nekada davno, već prošli cijeli proces bolnih rastanaka. Nego zato jer su djeca djeca.
A odrasli su odrasli.
Kažem, vrtić je iza zgrade. Dijeli nas parking. Kojim ujutro ne možeš proći. Ni pješice. Na auto je do deset suvišno i pomišljati. U koliko se slučajno desi da se noć ranije automobile bilo kojeg od stanara mora parkirati na kraj parkinga, on postaje talac sve dok i zadnji roditelj ne uvede svoje dijete u vrtić. Jer, da ikako mogu, roditelji bi parkirali pred vrata sobe u kojoj im boravi dijete. Znam da to nije karakteristika samo ovog vrtića. Tamo gdje ja vodim svoje dijete roditelji se naredaju jedni iza drugih na sred ceste, potpuno zatvarajući jednu traku. Što ne samo da nije po zakonu, nego je i opasno. To što samo tri metra dalje postoji parking na kojem uvijek možeš ostaviti automobil na dvije minute, potpuno je nebitno. Kao što je svim onim roditeljima koji djecu vode iza moje zgrade nebitno što i ja idem na posao. Najsmješnije je, naravno ukoliko vam je do smijeha u sedam ujutro, kad jedni druge zaglave. Onaj što je došao prvi i zatvorio pet automobila nas koji tu živimo ljut je i povrijeđen jer je onaj što je došao iza njega zagradio njega, pa on sada mora da čeka. Onda trube jedni drugima. Svađaju se. Psuju. Vrište. I nimalo se ne obaziru na dvije bitne stvari. Prvo, ima među ljudima koji tu stanuju i onih koji ne vole da ih se probudi sirenama i psovkama u sedam i dvadeset ujutro. I drugo, slušaju ih njihova djeca.
Prije par dana krenula u vrtić, uredno smjestila dijete u stolicu, sjela, upalila automobil – i čekala. Da se gužva raziđe. Ne žuri mi se. A i da mi se žuri, džaba. Posljednji u nizu na parking ulazi veliki, bijeli Mercedes. Koji, onako u luku, punim spuca u crveni Golf dvojku. Bijeli Mercedes lupi šakom u volan, okrene se oko sebe, vidi mene koja još sjedim na svom parking mjestu i krene sa nabrajanjem uže i šire porodice. U prvom trenutku stvarno, ali stvarno, mislim da mi se učinilo. Da ne govori meni, nego onako, općenito. Nakon što krene prijeteći prstom upirati u mene, shvatam da mi se nije učinilo i da sam ja nekako kriva zato jer Bijeli Mercedes sada ima štetu na suvozačevom blatobranu. Gasim automobil, izlazim i kažem – izvolite, imate neki problem. Bijeli Mercedes spušta prozor i nastavi da psuje, onako odvratno, kako samo jedan Bijeli Mercedes može i zna u susretu sa ženom koja mu realno ne može uzvratiti. Razaznajem kako sam ja kriva. I kako će mi žvalje razvaliti. I kako će mi promijeniti lični opis. I kako ja ne znam koliko košta njegovo auto. I kako…. Dok se izvraća naopako i krivi valjda jedinu osobu koja mu se tu našla da bi je mogao okriviti, gledam u glavicu koja viri iza njegovog naslona. Kažem – gospodine, dijete vam sjedi iza vas. Čujete li vi sebe i to što govorite. Odgovara mi nastavkom nabrajanja zaboravljene familije i prirodnih pojava. Očito čuje, ali ne haje. Vraćam se u auto. I jedva da sam zatvorila vrata, kad shvatam da je on izašao i da ide prema meni. Da izađem da me ubije. Ona glavica još uvijek viri. Sad izviruje i glavica iz mog automobila. Spuštam prozor i više ni ne znam šta govorim, ali se on vraća u auto, opet izlazi, opet se vraća, nijednom naravno s ciljem da čovjeku kojeg je udario ostavi broj telefona. Uvijek i samo s ciljem da tuče mene, koja se još nisam ni pomjerila sa svog parkirnog mjesta. Sada već trube sa svih strana, jer Bijeli je Mercedes na sred prolaza.
Prilazi mi žena koja me moli da se stvar riješi jer ona “stvarno mora na posao”. A ja bih sad plakala od muke, jer sam očekivala da će barem žena, jednako nemoćna u ovakvoj situaciji kao ja, stati na moju stranu. Ne, ovdje je varijanta neka popusti pametniji, neka se ja nekako sklonim sa parkinga, da on može da se parkira, pa da je mirna Bosna. Bijeli Mercedes, također u autu vozi dijete. Koje sluša i gleda. I uči.
Sve se naravno riješilo tako da se neko sklonio i otvorio put Bijelom Mercedesu koji mi je kroz otvoren prozor rekao “da nisam žena on bi mi presudio”. Da nisam žena, ne bi do svega ovoga ni došlo rekla sam ja, još uvijek ljubazno. Dodajući dok sam odlazila i to da se nadam da negdje duboko, duboko, duboko u sebi “znate koja ste vi seljačina”. Zapamtila sam kako je izgledalo dijete koje je sjedilo na tom zadnjem sjedištu. I koje je naučilo vrijednu lekciju u životu. Sila rješava sve probleme. Jači pobjeđuje. Pametniji popusti zato jer je uvijek slabiji. Žene se mogu maltretirati zato jer ne mogu uzvratiti. I šta nam onda preostaje?
Izvor: Gracija
