Moj muž ustaje rano, u sedam. Da se razumijemo, za posao koji mi radimo sedam je dobro rano. Njegova predanost je fascinantna. Do te mjere da sam bila ubijeđena, čak se mogla i kladiti u šta god hoćete, da će ta ljubav trajati nekih sedam dana. A traje skoro godinu. Oblači se, pakuje stvari i odlazi na trening. On diže tegove.
Ja ustajem rano, u sedam. Da se razumijemo, tako je otkako sam rodila prvo dijete. Moja želja za snom od tada je fascinantna. Kao i činjenica da rijetko kad uspijem prebaciti preko sedam. Ako sam i uspijevala, to sada mogu komotno da zaboravim. I mogu se kladiti u šta god hoćete da će to potrajati barem jedno dvadeset godina. Ako doživim toliko. Ja se nigdje ne pakujem. Moj trening je u kući. Ja, naime, dižem teret.
Na svoja jutra volim gledati kao na aktivni odmor od sna isprekidanog bunovnim hranjenjem i potragom za cuclom. Razgibavanje uz jutarnje kupanje, hranjenje, presvlačenje, meditacija uz milozvučnu muzičku podlogu kućne proizvodnje, koja, istina, zvuči kao da nekome gule kožu, ali je proizvodi dragi i mili sin, pa se mora trpjeti. I na kraju, spa: muška djeca, naime, ne piške ispod sebe, nego po onome ko stoji ispred njih, što se nauči na najteži mogući način.
Obično su mi govorili kako je s drugim djetetom sve lakše. Ako je jedno plakalo, drugo će sigurno šutjeti. Ako jedno nije spavalo, drugo nećeš moći probuditi. Ako si jedno nosao, drugo će valjda tebe nosati. Ne bih nikoga da razočaram, ali istina je okrutno suprotna. Drugo dijete je isto kao i prvo. Jedino različito smo mi. Koje ovoga puta ništa ne može iznenaditi i koji i ne očekujemo ništa dobro. Pa se i najmanjem dobru radujemo kao mala djeca. Razlika između ove mene i one od prije deset godina je u tome što stvari prihvatam onako kako dolaze. I konstantno mislim pozitivno. Kada taman krenem da srknem kafu, a on udari u dreku kao da ga neko upravo guli, kažem sebi kako kofein ionako nije dobar za mene. I kako valja i hladna kafa – za ten. Kada s njim u klokanici pokušavam obuti čizme i konačno uspijem, čestitam sebi na triku dostojnom velikog Houdinija. Kada s tristo kesa trčim kući jer znam da je gladan po tome što urla u kolicima, objašnjavam i sebi i njemu da se to zove džoging pod fizičkim i psihičkim opterećenjem i da je odličan za moju zauvijek izgubljenu liniju. I kad mi se u istom danu potrefe servis za auto i veterinar za mačku, a nikoga nema ko bi mogao malo da pričuva, onda je to kvalitetno provedeno zajedničko vrijeme.
Kiša kao iz kabla, polako prerasta u snijeg. U jednoj ruci nosim dijete, u drugoj mačku, svako u svojoj nosiljci, dok mi se oko vrata njišu tri torbe: moja, mačkina i torba s rezervnim pelenama i presvlakom. Trećom rukom nalazim ključeve od auta. Ne, nisam pogriješila: ja imam tri ruke; to je jedino objašnjenje za to kako se auto otključa u ovakvoj situaciji. Nakon što sve i svakoga smjestim, vozim i razmišljam kako baš i ne znam gdje se preselio veterinar. Smiješno je ženama u mojoj situaciji braniti upotrebu mobitela za volanom – pa ja kuham, dojim dijete i rješavam zadatke iz matematike u isto vrijeme! Ko mi to smije reći kako ne mogu voziti i telefonirati? U trenutku dok mi veterinar objašnjava gdje se nalazi, počinje lalakanje. Isprva tiho, ali već nakon sedam sekundi dovoljno glasno da ne čujem ni sebe kako mislim, ni veterinara šta mi priča, ni onog iza mene koji mi trubi jer ne vozim kao muški divljak. U opštu kakofoniju uključuje se i mačka. Što ne bi, može joj se. Uz mjaukanje, dernjavu i manijakalno preticanje, mislim da sam shvatila da kod autobuske stanice trebam skrenuti lijevo. Ili desno? Jedno je od to dvoje. Skrećem lijevo. Ispravno. Drekavac je u međuvremenu zaspao. Mislim da mačka, veterinar i ja imamo deset minuta mira. Sad već pada ozbiljan snijeg. Dijete ostaje u autu. Ide li se za ovo u zatvor? Ili samo oduzmu dijete. Tableta, vakcina, pečat u knjižicu. Ovdje smo gotovi, idemo dalje. Veterinar je oduševljen mačkom. I iznenađen kada vidi kako ima i beba. Koja je ostala u kolima. Vjerovatno zaključuje da više volim životinje nego ljude. Nisam sigurna da li mi je to pozitivni bod kod njega.
Hitamo u servis. Mačka je ljuta na mene i ne progovara. On spava. Dokad, to niko ne zna. Parkiram kola ispred servisa. Ovaj put ostavljam mačku i odlučujem se za dijete. Dajem ključeve čovjeku koji je vidio sve osim da neko vodi dijete na servis. Ma, ne vodim dijete, vodim kola. I požurite dok spava. Za nekoliko minuta dolazi momak koji me sasvim ozbiljno pita da li znam da imam mačku na zadnjem sjedištu. Znam, kažem. Ne brinite, pitoma je i zatvorena. Gleda dijete. Vjerovatno zaključuje kako sam neki zlostavljač životinja. Što mi definitivno ne donosi pozitivne bodove. Sreća pa je dijete slatko i mirno, i to da se ljudi razniježe u dodiru s malom djecom. Ipak me gleda malo blagonaklonjenije. Dok se u sebi nadam da će se sve završiti prije nego što malo dijete dobro ne ogladni i postane veliki drekavac. Dva puta me nude kafom. I dva puta odbijam nadajući se da ću tako skratiti vrijeme servisa. Ulje, filter, sijalice, račun, kartica, pin. I, vani smo. Odnosno, unutra smo. U autu. U kojem je još ljuća mačka. Koja sad više ni ne mjauče. Niti me uopće gleda.
Zato me on gleda. I ne samo što me gleda, nego i ja gledam njegove krajnike dok na jedini način na koji zna obznanjuje da je gladan. I da ne može da čeka. Boli ga briga što smo nasred puta, što je gužva jer pada snijeg pa su svi krenuli kolima i što nisam nikako obučena tako da mu mogu dati da jede negdje uz put da niko ne vidi. Ne pomaže ni radio, ni tepanje, ni ljuljuškanje stolice. A ni to što je sad i mačka počela da mjauče. Valjda iz solidarnosti. Pomaže to što nam ne valjaju ceste, pa rupe i neravnine djeluju uspavljujuće. I na mačku, a i na gladnog.
Moj muž se s treninga vraća oko deset. Taman na vrijeme da mi otvori vrata koja bih inače otvorila nogom jer nosim, dijete, mačku, dvije torbe, hamer papir za pano iz društva i kesu s pavlakom i voćnim jogurtom. Kaže kako se pravo umorio. I pita me kakvo je bilo moje jutro. Relaksirajuće, kažem.
Dok skidam jaknu s uspavane ljepotice, odbijam napade mačke na fotelju, preslušavam novonaučenu lekciju iz društva i slušam o tome koliko je on pretrčao kilometara, odjednom se otvaraju samo oči, bez krajnika. Koje gledaju u mene. I umjesto da počne urlati, on razvuče usne u osmijeh. Meni. Ne bezveze po plafonu. Nego meni. Baš meni. Samo meni.
I ja pomislim kako će, ako se po jutru dan poznaje, ovo biti genijalan dan.
Izvor: gracija.ba
