Vidiš, ne treba se plašiti rastanaka. Moramo ih prihvatiti kao normalno dešavanje. Običan kraj u neobičnom trenutku. Postoje raskidi, poslije kojih ti bude bolje. Shvatiš da si sve vrijeme bio jedina strana koja se trudila. Noćima sjedila u zamračenom uglu sobe i molila Boga za spas. Spas čega? Ljubavi koja nikada nije ni postojala.
Jer, da je bila, ne bismo kasnije plakali. U ljubavi nema suza, osim onih slučajnih – radosnica. Nema patnje. Nema jedenja sebe iznutra. Nema nezgodnog osjećaja u grudima. Ljubav je smijeh. Borba dvoje ljudi protiv ostatka svijeta.
Tu nema mjesta za međusobne laži, prevare ili namjerno nanošenja zla. Ništa ne boli čovjeka tako jako, kao kada mu neko najbliži sruši snove. Tu sve padne. Čovjek se polomi na hiljadu djelića. Ma na milion i još više. Zato, ne plaši se rastanka, strahuj od življenja u bolu. Jednom kada umreš, poslije ti umiranje postane navika. Ubijaš sam sebe, tražeći ono čega nema. Nikada ne možeš naći u površnim ljudima, duboku emociju.
To je isto kao kada da tražiš pažnju od pohlepnih. Stid od besramnih. Vrijeme od ograničenih. Zar je moguće dobiti sreću od onih koji ne znaju šta je sreća? Nemoguće je. Zbog toga i kažem, ponekad moraš otići. Lako je naći vodu u pustinji, zlato ispod zemlje, sunce na oblačnom nebu. Teško je naći čovjeka u nečovjeku.
Izvor: sapucemmagiju.blogspot.ba
