Vjerili smo se, našli smo mjesto, znali smo datum i znali smo koga, otprilike, hoćemo da pozovemo. Ili koga trebamo? Da li smo, u stvari, uopšte htjeli da se vjenčamo?
„Hej, šta ćemo s ljudi?“, upitah.
„Kako mislis?“
„Mislim, koga ćemo pozvati?“
„Pa, imaš ti 50 i imam ja 50 i imamo još 20 dodatno, ne kontam šta me pitaš“.
„Zar ne trebamo da malo zajedno pogledamo te liste? Šta ako ja hoću da pozovem nekoga ko se tebi ne sviđa?“
„De, ba, uozbilji se“, odgovori i uze daljinski (je l’ de, ja rekoh da mi već živimo zajedno, isto kao da smo već u braku, a te stalne borbe oko daljinskog to samo dokazuju!).
Skontala; sjedoh za računar i počeh da pravim spisak. Počela sam, naravno, s porodicom i onda se nešto mislim: „Ovo će biti jedna kratka lista – pa, skoro svi su nas napustili“. Koliko god to bilo tužno, tako je; izgubila sam roditelje, brata, tetke, strine, ujaka i još ih je samo nekoliko živo; kad se mlad ulazi u brak, tada su svi tu, jer su i oni, još uvijek, nekako, „pomladi“. Međutim, kad si već više od polovine života ostavio iza sebe i tvoja porodica je ili prestara za takvu vrstu događaja, ili, kao u mom slučaju, već na nekom „boljem mjestu“.
Ali, čekaj, ba! Pa, moje tetke i strine su i same imali djecu – sva sreća! Tako ja, od neke blage depresije, kada sam mislila da neću imati koga da pozovem, dođoh u stanje prave euforije. Pa, imam praaaaavo puno rođaka, a i oni (jer su svi ili mojih godina ili stariji) imaju svoju djecu, a imam i ja dijete i HEJ! – imat ću porodicu pored sebe na taj dan. Ljubav je u zraku!
Dakle, krenuh ja da pravim listu i popunih 87 ćelija u jednoj vrlo pametnoj excel tabeli koju sam napravila posebno da pratim naše goste i njihove potvrde dolaska.
Elem, šta ću sad? Okrenuh se svom budućem mužu i rekoh: „Šta ću ja sad; mogu l’ ja da pozovem još ljudi?“
Miran i staložen, poče on s redanjem svojih imena, porodica, prijatelji… Nije prošlo dugo vremena, nađosmo se na 230 ljudi, a ‘vamo bez budžeta za to. Rezovi – na vas je red!
Slike s vjenčanja s malom djecom su zaista divne, al’ da li je jednak ugođaj kada plaču i zanovijetaju, trče okolo dok vi pokušavate plesati ili prosipaju piće i hranu? Znam, grozna sam osoba, nije čudo da me rođeno dijete obično mrzi.
No, ako naši gosti ne povedu onu skroz malu djecu, doći ćemo na nekih 195 ljudi. E sad, s pretpostavkom da će imati neki obezbijediti čuvanje djece, krenusmo da vidimo šta dalje.
Prijatelji: ko me nije zvao da popijemo kafu ili da izađemo već duže vrijeme? Ko je prestao da zove jaranski, samo da čuje šta ima? Ko ima takvu ličnost da će kritikovati sve tokom cijele noći? Ko bi mogao praviti probleme? Oj, Bože – ali ja volim sve moje prijatelje, bez obzira na njihove mane i bez obzira što neke dugo nisam vidjela. Kako ću to napravit?
Napravila. Napravio. Spali na 138.
A sad počinju muke: ili ćemo prihvatiti da imamo više ljudi nego smo planirali (i budžetirali), ili ćemo naći neko drugo rješenje. Hajde da pogledamo porodicu.
Uz puno boli i jada, uspjeli smo da se spustimo na 130 i zaključismo listu riječima: „Neki neće htjeti ili neće moći da dođu, tako ćemo sigurno doći na ono što smo planirali.“
Eto, za tili čast, imali smo prvi nacrt liste. Primaknuh mu se, on me zagrli i tako smo gledali u našu listu. U jednom momentu rekoh: „Hej, zaboravila sam nekog!“
Pogleda me širom otvorenih očiju, spusti listu na sto i reče: „De, nazovi onog čovjeka u restoranu, vidi ima l’ kakvih penala ako otkažemo“.
Ja se zaledi! Skidoh prsten s ruke, stavih ga u kutijicu i ostavih na stolu ispred njega. On me gleda i pita šta radim. Rekoh mu da se to tako radi, ako neće da me ženi. Odosmo spavat, a slijedeće ujutro mi reče da vratim prsten na ruku, jer je nesretno da ga se skida (zna on da sam ja sujevjerna). Još mi reče da nije htio da prekinemo, nego samo da nam ne treba ovakva svadba. Onda se nasmijao. Je l’ stvarno tako mislio ili je preko noći skontao nešto drugo? Vjerovatno nikad neću znati.
Uvijek sam se pitala što se ljudi premišljaju tik prije vjenčanja, ali sad, polako, počinjem da shvatam. Naša prva kriza je prošla. Sad, bar, imamo tu listu. Pomislih: „Moći ću da se izborim sa pozivanjem, al’ nisam sigurna da ću moći preživjeti otkazivanje.“ Da li da očekujem još kriza?
Autor: Zrela Mladenka
