Ćiri bu – Ćiri ba…
Želim da u Novu godinu svi ljudi ovoga svijeta uđu nekako pametniji, mudriji i zreliji, da djeca nikada ne progovore o ratovima, da ne uče u školama o ratovima i da ne dožive ratove, da ne bude gladnih na planeti Zemlji, da vjerski vjerodostojnici propovijedaju ljubav kako im svoje knjige nalažu, da se manu politike i svoj boravak i djelovanje vežu isključivo za svoje hramove, da sačuvamo prirodu iz koje crpimo život, da očuvamo rijeke, jezera i mora, da učitelji imaju najmodernija učila, da svoj djeci svijeta obrazovanje postane dostupno, da ljekari imaju najmoderniju opremu za liječenje, da starački domovi budu mjesta gdje će naše bake/none i deke dostojanstveno dočekati svoju duboku starost…
Želim svijet u kome uopće neće biti važno tko je predsjednik ili premijer jedne države, želim svijet u kome nećemo zavisiti od lokalnih šerifa i bjelosvjetskih prevaranata u odijelima političara, želim svijet u kome će jedina odrednica biti ČOVJEK bez obzira na boju kože ili nacionalnu i vjersku pripadnost, svijet u kome će vladati red i poštivati se Zakon, svijet u kome će najbolji kreirati društvene politike, medije koji će objektivno i stručno izvještavati…
Ne mogu gumicom prošlost da obrišem ali želim da čarolija zvana «ŽIVOT DOSTOJAN ČOVJEKA» započne sa novom godinom.
Posljednjih pet decenija, Nove godine su se dočekivale po hotelima, restoranima i kafanama, u svečanim haljinama i odjelima sa lijepo počešljanim frizurama, a kako je vrijeme promicalo dočeci su se lagano preselili u stanove i trgove. Dekor su činili borovi crveno-zlatne boje, svjećice, prskalice, svjetleće lampice, pokloni ispod bora umotani u najljepši karo papir sa velikom mašnom i naravno, bogata trpeza. Obavezna ruska salata, suho meso, pihtije, sarma, pečenje, bijela torta uz šampanjac…bila je to prava gozba. Svi su se radovali dočeku Nove godine, sa vjerom i nadom u bolje sutra pristizale su Unicefove čestitke na kućnu adresu sa svih strana svijeta. Kako su to samo bila lijepa vremena.
Ćiri bu …Ćiri ba…
Kako se pripremati za doček Nove godini dok jedni umiru na respiratorima, drugi ostaju bez posla, treći su gladni…sa kim podijeliti radost ??? Uvjeti koje nismo mogli predvidjeti sasvim je normalno da stvaraju nelagodu i teskobu. Stres koji je vjerni pratilac novogodišnjih priprema je sada podignut na još veću razinu. Veoma je važno da ovog puta u prazničnom ozračju postavimo pravila u svom okruženju kako bi svi zajedno zdravi ušli u Novu godinu. Grlite samo one za koje mislite da su sigurni ako uopće takvih još ima. Šalove, kapice, pletene rukavice i donje rublje koje smo sasvim dovoljno nakupili tokom božićnih i novogodišnjih blagdana, zamijenite jonizatorima, osvježivačima zraka, nekom lijepom knjigom, šoljom za čaj uz mješavinu čajeva koju ćete sami osmisliti, šoljom za kakao uz organski kakao…sa malo pažnje učinite da santa leda počne da se topi u vama i vašim bližnjima.
Posegnimo za Feng Shui trikovima – očistimo kuću, očistimo svoje tijelo i duh. Duško Radović nam poručuje « Promenite šarke na prozorima svoje duše. Kad god ih otvorite, oni cvile.» Sve što vam ne treba, što je staro, pocijepano, ono što dugo ne koristimo izbacimo iz svog stana, napravite mjesto za novo. Nered blokira našu energiju. Izvadite iz kutija sačuvan novogodišnji nakit i uredite prostor, odagnati ćete loše misli i dom će vam zablistati. Glavna tajna je da u ponoć kada dočekamo Novu godinu, otvorimo prozore i poželimo dobrodošlicu novoj godini. Ispraćamo godinu pacova, godinu štetočine, velika šteta je nanijeta čovječanstvu i planeti Zemlji. Sada ulazimo u godinu bika, poželimo mu dobrodošlicu. Znamo da ga ne smijemo iritirati jer bik se tada naljuti i jako je opasan, treba biti dobar prema njemu i biće nam dobro. Njegova tromost ne smije da nas iritira, dovoljno je da budemo zahvalni što smo izašli živi iz ove godine i da polako sa puno strpljenja idemo u susret novim događajima.
Ova naša retrospekcija je zapravo Čehovljeva priča «Prvi čin može da napiše svako, drugi pisac, a treći samo genije.» Vjerujem da u svakom od nas čuči mali genije, probudimo ga, napišimo taj treći čin u kome ćemo zaigrati glavnu ulogu. Vrijeme je za životnu priču po svoj mjeri.
Naviru mi slike djetinjstva, okićenih borova i svih muzičkih instrumenata koje mi je donosio Djed Mraz. Kada sam zapalila kuću svjećicom sa bora, nesvjesna da sve gori oko mene pjevala sam Čolinu «Gori vatra», a sada svi skupa zapjevajmo «Glavo luda»
Glavo luda,
sve se mijenja,
šta će nama izmirenja,
ako nije srce vruće,
sve je nemoguće.
I ko ne želi,
da se mijenja,
vole ga iz,
sažaljenja,
pamti to,
za ubuduće,
jer sad je nemoguće!
Promjenila riba more,
rob čuvara,
zvijerka gore,
kožu zmija, duga boje,
a ti,
samo
tjeraš svoje.
I zavede me,
u bespuće,
živjeti je nemoguće,
nemoguće znaj!
La la la la la la la la la la la la la la ….
SRETNO U NOVO LETO!
Marijana Šećibović svoju karijeru je započela kao novinar u Informativnoj kući «Ibarske novosti» u Kraljevu, te je dugi niz godina radila u srednjim školama u Kraljevu, u Ministarstvu prosvjete i sporta Vlade Republike Srbije, Ministarstvu rada, zapošljavanja i socijalne politike, te Ministarstvu ekonomije i regionalnog razvoja. Naučna usmjerenja su joj komunikologija, akademske vještine i obrazovanje. Iz ovih oblasti, objavila je više naučnih radova.Posljednjih dvanaest godina intenzivno piše i govori o odnosu politike prema obrazovanju, kao i nemoći komunikacije u suvremenom svijetu.
