Karl Uve je ogolio svoju obitelj, svoje namjere, htjenja, bol i patnju u knjizi «Moja borba» potpuno svjesno rizikujući da će zbog toga biti odbačen. Istu stvar radim pišući svoje tekstove s tom razlikom da ne razmišljam hoće li se moji naljutiti ili me odbaciti zbog izrečenog i reflektiranog. Da, sve što pišem, onako kako živim, sve je to moja borba. Ona unutrašnja, sa samom sobom. I zaista, nekako se najbolje osjećam sa samom sobom. Ljutim se na sebe, prekoravam sebe, užasno sam stroga prema sebi, zamjeram sebi na propustima, umijem da se radujem sama, umijem da uživam sama , za dobro raspoloženje mi često drugi ili druga nisu potrebni, umijem da uživam u sebi…svjesna potpuno da takva sam kakva sam, baš kao što Prever kaže «Takva sam kakva sam» . Volim bez razloga jer za ljubav nije potreban razlog. Mnogi ne razumiju kada im iz čista mira, bez razloga i povoda kažem «volim te». Budu zbunjeni, tragaju za motivom izrečenog, pitaju jesam li dobro, pitaju zašto ih volim ili me drago biće pita «Mala, šta se dešava?» Oni se nađu u čudu, a zapravo ja budem u još većem čudu jer čudim se čemu se oni čude i čemu takva pitanja?! Da li to znači da nismo navikli na takve izjave? Da li to znači da su riječi ljubavi u jednom partnerskom odnosu suvišne? Kakvi su onda to partnerski odnosi? Da postavimo stvari ovako – zašto je nekome teško reći «volim te» ili da li je moguće da neko nema osjećaje kojima bi iskazao svoju ljubav? Težinu vezujem za bol, a ovdje postoji težina za izreći, pri tome ništa ne boli, a divno je čuti da ste voljeni bez ikakvog razloga. Reći ćete da je za ljubav potreban razlog, ali zar nije dovoljno da postoji neko koji vaš svijet čini ljepšim i potpunijim pa da prelomite preko svog jezika to «volim te». Roditelje zavolimo bez razloga, dati su nam i dati smo im i to je za početak dovoljno za ljubav. Razmjenjujemo zagrljaje, poljupce, smijeh, nježne riječi bez nekog posebnog razloga, jednostavno je, sretni smo što ih imamo, sretni su što nas imaju. Od njih čujemo a znamo i da uzvratimo to divno, a ispostavilo se tako «teško» – volim te. Sa godinama postajemo svjesni odlaska svojih roditelja te im češće ponavljamo koliko ih volimo. I tada znamo da je ta riječ ispunjena velikom i dubokom ljubavlju.
U partnerskom odnosu, obaveze, nezadovoljstvo, patnja, otuđenost, odvuku nas nekuda, a ni sami zapravo ne znamo kuda. Neki paralelni svijet ili stvaranje svog mikrokosmosa postaje put u koji klizimo lagano ali sigurno. Tražimo izgubljene djeliće sebe. Na drugoj strani, započinje udaljavanje, preti da vremenom postanemo stranci, a život često pretvaramo u Kafkin proces.
Nekako mi se čini da život živimo previše racionalno, emocije su se negdje izgubile, što bi rekao Makis Citas «Raspolagati tuđom mukom nije mala zajebancija». Fantastična misao, fantastična! Koliko je samo onih energetskih vampira koji se aktivaraju kada ih najmanje želimo?! O njima, nekom drugom prilikom, oni kvare priču o ljubavi 🙂
Helloooooo…svi mi smo emotivna bića, emotivna…želimo ljubav, nježnost, pažnju, otvorenost, prirodnost za koju Dipak Čopra kaže da sadrži tajnu i draž koje pale varnice romanse. Želimo riječi izgovorene punih usta, riječi koje imaju snagu ljubavi. Riječi imaju čudnu moć. «Volim te» raznježi, oslobodi, da nam krila. Samo oslobođen čovjek može da voli bez razloga, povoda i bez motiva. Tek tada možemo govoriti o ljubavi.
I tako… o svemu pišem, otvaram razna pitanja, provociram, govorim o temama koje su negdje zaboravljene, vremenom ih je pojeo mrak.
«Takva sam kakva sam.
Baš takva sam stvorena.
Kad imam želju da se smijem,
Smijem se grohotom.
Volim onog ko me voli.
Pa zar sam za to kriva?
Što nije uvijek isti onaj koga volim.
Takva sam kakva sam.
Baš takva sam stvorena…”
Prever
Marijana Šećibović svoju karijeru je započela kao novinar u Informativnoj kući «Ibarske novosti» u Kraljevu, te je dugi niz godina radila u srednjim školama u Kraljevu, u Ministarstvu prosvjete i sporta Vlade Republike Srbije, Ministarstvu rada, zapošljavanja i socijalne politike, te Ministarstvu ekonomije i regionalnog razvoja. Naučna usmjerenja su joj komunikologija, akademske vještine i obrazovanje. Iz ovih oblasti, objavila je više naučnih radova.Posljednjih dvanaest godina intenzivno piše i govori o odnosu politike prema obrazovanju, kao i nemoći komunikacije u suvremenom svijetu.
