Može ona sve…
Ponekad iznenadi otkud tolika snaga, malenom, nježnom i krhkom bicu kao što je ona.
Umije ona sve, sve joj od ruke ide, sve osim…
Ovom sivom i tužnom svijetu da unese radosti i boje svojim osmijehom… i to umije.
Da se smije kao da nikad zaplakala nije i to ona može. Da zlo za zlo ne vraća, već svojom dobrotom ponizi…
Umije i da bude dama kad treba, da bude prelijepa, da otrgne iz grudi hiljadu muški uzdaha, umije i da bude savršeno lijepa nedjeljom uvečer dok u kućnoj odjeći šeta stanom…
Može ona i do jutra da vodi pametne razgovore, da smišlja filmove u glavi o ljubavi, da izmisli sretni kraj svog života. Umije i da mašta, da mislima otputuje na neko daleko mjesto, na neko sretno.
Umije i da stigne sve, bude dobra kćerka, vjerni prijatelj, saborac podrška i oslonac i slučajni prolaznik koji ti osmijehom uljepša dan.
Umije i da se šali o svemu, o sebi, najviše o ljubavi. Da lupa kao dijete gluposti o tome kako će biti ona “tetka” koja se nikad udavala nije pa na kraju završila sa kinezom zbog papira… da priča kako će starost dočekati sa sedam mački.
I nema nikog, svaki put kad to kaže zastane i obori glavu.
I nema nikog, znam, vjerujem joj. Nema, ali nju ima nekog ko je ne zaslužuje takvu…
Može ona sve, osim da bude voljena…
(Napisao: MiKail)
