Nedavno me na fejsbuk dodala prijateljica iz srednje škole s kojom se nisam čula od 2006. Nakon početnog ‘o-pa odakle ti-evo-gdje si-tu i tu-gdje si ti’ šablona, počeli smo se prisjećati nekih divnih uspomena iz tog, tek sada vidimo, bezbrižnog perioda.
Dođosmo tako lagano i do teme gdje sam ja i šta radim. Brzinski joj objasnih, a ona mi reče da se nedavno vidjela sa grupom ljudi koji su nam zajednički poznanici i u priči o deset godina mature i gdje je ko, spomenuše mene: “Eto, od one što po vazdan volontira i radi za dž, Jelena ode u Francusku.”
Da li je u pitanju proljeće, novi život oko mene, neke promjene na ličnom planu ili jednostavno faza koju prolazim u životu, ne znam, ali ovaj maj mi je pun nekih iznenadnih “zastanem, nasmiješim se i napomenem se da budem srećna što sam tu gdje jesam” momenata.
U sekundi su mi se vratila sva dobrodušna i ona manje dobrodušna zadirkivanja za moje nalete volontiranja. Do polaska na fakultet, imala sam već 3 godine radnog iskustva, kad saberem moje volontiranje. Malo po malo, proputovala sam skoro cijelu Evropu i stekla prijatelje koje već odavno ne dijelim od porodice.
Sve to na jednu stranu, ali kako god okreneš, ja sam bila ‘ona budala što radi za džabe’. Jer, u Bosni su “dobar i lud braća” i bolje je “džaba ležati nego džaba raditi”. Taj i takav stav mi je uvijek teško padao jer sam iz prve ruke znala koliko je bitno raditi, pa makar to bilo i neplaćeno. Moja ljubav za volontiranje ide dotle da sam uvijek lobirala i sestrama/braći mojih prijatelja strastveno ‘prodavala’ ideju volontiranja sve dok nisam čula od mog prijatelja da je njegova baba (koja je sve to slušala na pola uva i čitav jedan slušni aparat) rekla da me u kuću više ne dovodi jer sam ja u nekoj volovskoj sekti!
Ima milion razloga zašto je bolje džaba raditi nego džaba ležati, a da prinesem žrtvu ovoj mojoj sekti, što kaže baba, evo u prilogu nekoliko mojih:
Nigdje nećete naći bolje ljude nego kada radite nešto za šta niste plaćeni. Bez neke generalizacije, naći se u društvu volontera znači naći se u društvu ljudi koji znaju šta žele, dijele istu empatiju i ljubav prema okolini i imaju vrlo slične životne stavove. Ti i takvi ljudi su oni primjeri kad pomislite da vas niko ne razumije, pa se sjetite da ima i drugih ‘budala’ kao što ste vi. U tom smislu i jesmo jedna vrsta sekte (tačno vidim babu kako baca igle i viče: Jesam ja rekla?!).
Baš taj osjećaj pripadanja pomnožen je osjećajem ispunjenja svrhe. U mojih 27. godina, želje za karijerom su se mijenjale od one dječije da budem učiteljica, preko psihologije, do predavanja na fakultetu, rada na projektima, pa u budućnosti organske poljoprivrede. Jedna stvar koja se nije promijenila je neutaživa žeđ za ispunjavanjem svrhe. Raditi nešto u čemu možeš biti dobra osoba i što može bar jednoj osobi promijeniti život nabolje je ta moja svrha. Volontiranje mi je uvijek pružalo platformu da tu i takvu svrhu ispunim. Ne znam kako bih drugačije preživjela monotone posliće kojim sam zarađivala za život u međuvremenu, da nije bilo mojih brojnih organizacija.
Volontiranje je sve osim rad za džaba. Kad bolje promislim, sve što sam u životu ostvarila, povezano je u neku ruku sa volontiranjem. Stipendija za master u Holandiji – prošla sam zahvaljujući malo prosjeku, mnogo više stranicama i stranicama seminara, projekata, razmjena i konferencija. Praksu, koja je dovela do trenutnog zaposlenja, direktno sam dobila zbog volontiranja u dvije organizacije i tokom studija na fakultetu. Vještine koje sam navela, a mogla sam ih steći samo kroz volonterske poslove, dovele su me do Strazburga i rukovođenja jednim od najboljih projekata na evropskom nivou. Možda je trebalo 8 godina volontiranja, ali se taj rad i te kako isplatio.
Putovanja. Dovoljno je reći da sam tri puta mijenjala pasoš jer nisam više imala mjesta za vize i pečate. A putovanja su za ljude hljeb nasušni. Pogotovo za nas sa Balkana, godinama trovani kroz medije i institucije moranjem da ostaneš u ‘svom taboru’ i da se ‘držiš svojih’. Putovanja i upoznavanje Ljudi su mi omogućili obrazovanje koje nikada ne bih mogla platiti. I naučili me da se čovječanstvo dijeli samo na ljude i neljude, a ne na boju, jezik, etničku ili nacionalnu pripadnost.
Moji Ljudi. I moji i ljudi pisano velikim slovom. To su oni koje možeš nazvati u sred noći i reći da ti trebaju posuditi lopatu i doći s autom, tiho i diskretno. Ako bi zatrebalo. Bez pitanja. 90% tih mojih Ljudi upoznala sam volontirajući. Hiljadama kilometara u prečniku – gdje god da krenem, imam nekog svog. I neko moj ima mene. Neprocjenjivo.
Naravno, postoji i granica volontiranja. Nemojte upasti u zamku da volontirate sa ciljem da dobijete posao. Prvo, biće vam dosadno. Drugo, postaćete ogorčeni jer tog posla nema tako brzo kako ste vi očekivali. Nađite nešto što volite da radite i što vas tjera da poželite da zaplešete na sred ulice jer radite sve u vašoj moći da tom cilju doprinesete.
Naći ćete se onda u situaciji kada ćete dobiti i posao i karijeru i putovanja i biti u stanju da birate na koje konferencije, seminare, akcije i reakcije želite ići. Ja tako, nakon 14 godina volontiranja i silnih konferencija, još uvijek imam osjećaj jedvačekanja kad nađem one posebne. Na kojima sam sigurna da ću naći još Mojih Ljudi.
Izvor: zagrljajnost.com
