Uđem u frizerski salon. Tamo, namazana crnom farbom, sjedi prosvjetna radnica. Kaže, već dvadeset i pet godina. Kaže to na način da svi odmah treba da prihvatimo da će svaka njena o roditeljstvu i djeci biti posljednja.
Zapalim se, tako svojstveno meni, jer me je gurnula iz šina opaskom koju na dnevnom nivou čujem ili pročitam minimum deset puta: „U moje vrijeme se znalo, mrš u sobu!“. I onda počinje da baca drvlje i kamenje na račun današnjih roditelja, naravno sa akcentom na mame, jer „mame su uvijek za sve krive i odgovorne“.
U moje se, kaže ona, vrijeme znalo ko je roditelj, ko dijete. Znalo se kad dijete nešto može da pita, a kada treba da šuti. Dva prsta su se morala podići da bi reklo nešto kada su gosti u kući.
Pa, nastavi dalje o tom zlatnom vremenu. Nije bilo probiranja hrane. Poslijepodne se moralo spavati. Nije smjelo A da se kaže dok se jede ili tata spava. Kakvo pravo mišljenja (ovdje već podiže ton i prst teatralno) dobijali su batine i kad su krivi i kad nisu.
„Danas neka od mama da to uradi, bila bi prozvana nasilnicom i vjerovatno bi joj na vrata zakucala socijalna služba”, kažem joj.
„Kako misliš?”
„Pa, lijepo”, kažem. „Današnje mame su sa svih strana bombardovane informacijama da će dijete ispasti agresivac ili povučeni depresivac ako se roditelji na njega deru, ako se lupi po guzi, ako se kazni, ako se njegovo mišljenje ne uvažava, ako se pošalje u sobu protiv njegove volje…”
Onda ona počne sa pričom kako su roditelji nekad stručnije i rastrećenije podizali djecu.
Da, jeste, bilo vam je lakše, okolnosti su vam išle na ruku, izbacim i upalim požar.
Prosvjetna radnica nije željela da prihvati moje objašnjenje da je današnjim roditeljima teže i da su se vremena suštinski promjenila za tih njenih dvadesetak godina u prosvjeti (što bi ona trebalo da zna bolje od mene).
„Ali, Vi djetetu možete da zaključate internet”, kaže. „Postoji ta opcija.”
„Mogu, ali ne mogu da zaključam usta druge djece kojoj roditelji ne zaključavaju internet”, odgovorim.
„Ali, Vi vašem djetetu ne morate dati telefon sa deset godina, pa onda neće ni vidjeti sve što je ovde loše i bolesno”, kaže.
„Da, ne moram joj dati, ali ona će onda izaći napolje među djecu koja u svojim šakama drže telefone i imaju internet.”
Ugasite televizor, savjetuje me.
Ugasim ga. I može on biti ugašen kod kuće do njene osamnaeste, ali će ona naći način da van kuće nahrani svoju znatiželju i to joj vrlo brzo može poći za rukom, pokušavam joj poentirati.
„Mi smo”, opet ona „djecu učili da piju vodu iz Dunava, da trče u visokoj travi, jedu zemlju, a vi, današnje mame, plašite se da ih skvasite, da ih pustite da sjednu u nepokošeno.”
„Zato što je svaki drugi krpelj zaraženom lajmskom bolesti, a svaki treći zdravstveni radnik očajan što još nije u Nemačkoj, pa kad djete ko onaj nesretni Novosađanin odvedete u Dom zdravlja ili Dječiju niko neće da se „zeza“ sa vađenjem krpelja, pa vas vozaju zajedno sa krpeljem u nozi od tačke A do tačke B, smanjujući šansu da bude izvučen zajedno sa glavom napolje” objasnim. „Zemlja je zagađena, ne niče ista šargarepa iz nje danas i prije trideset godina, zatrovana je koliko i vazduh, koliko i voda.”
Kao da me ne sluša, pa upada u dalju diskusiju.
„Uvaljujete djeci mobilne sa dvije godine u ruke!”
„Slažem se. Iako ja svojoj kćerkici ne uvaljujem. I to što ne uvaljujem, mislim da mi neće baš mnogo pomoći u godinama kada ona ne bude pod mojim strogim ‘ ‘okriljem’ i kontrolom.”
Zaćuti.
Mislim da je konačno shvatila šta sam željela da joj kažem.
Vremena su se promjenila i roditelji danas imaju mnogo, mnogo, mnogo (x 100) veću odgovornost i na većim su izazovima nego roditelji nekad.
Ja se slažem da ima današnjih majki koje gledajući u telefone i kačeći slike svojih zadnjica na instagram, zanemaruju dijete, ne provode organizovano vrijeme sa njim, jer provode organizovano vrijeme u teretani dvije nedjelje nakon porođaja da bi skupile lajkove. Slažem se da se telefoni bespotrebno uvaljuju klincima u ruke, uvaljuju se, a ni vid se djeteta nije formirao. Slažem se da roditelji pretjeruju sa umirivanjem djece ekranima, ali sve OVO nije bila tema mog i razgovora prosvjetne radnice.
Ja pričam u ime roditelja koji ne fotkaju svoje zadnjice i bicepse pred kućnim ogledalom, dok klinci nestrpljivo čekaju da mu se prelistaju slikovnice.
Pričam u ime roditelja koji kontrolišu vrijeme koje dijete provodi pred televizorom, koji kontrolišu šta je na tom televizoru, koji mu listaju slikovnice i koji razgovaraju sa njim. U ime roditelja koji vode računa o ishrani djeteta, o vremenu koje će provesti u prirodi, o vremenu kada će otići na spavanje. Pričam u ime roditelja koji danas pokušavaju vaspitati svoju djecu slično onome kako je nekad bilo i koji strepe hoće li uspjeti da se „izbore“ sa izazovima današnjice.
I baš zbog toga, pokušala sam da joj objasnim da je to danas mnogo teže.
Kaže zaključajte ekrane, ugasite televizore, otmite im telefone, kontrolišite sa kojom djecom se druže, kod koga odlaze, šta gledaju, ko su djetetu kod koga odlaze roditelji i imaju li internet u kući, šta gledaju na televizoru u tuđoj dnevnoj sobi, odvucite ih ako se emituje Zadruga, kao slučajno ste došli po šoljicu ulja, kažite im da to nije dobro, napravite im sami plejlistu, uvečer im ne dajte napolje duže od devet sati, objasnite da su roditelji čija djeca ostaju napolju do ponoći ludi, a da vi niste ludi i da zato može samo do devet, zaklopite im oči kada prolazite pored trafika sa naslovnicama dnevnih novina, kada naiđete na polugole mame koje zajedno sa djetetom čačkaju telefon u kafani, nabraja mi mogućnosti.
„Shvatate sad poentu?” pitam je.
Sve ovo što ste naveli, današnje požrtvovane roditelje nužno pretvara u špijune sa diskontnim radnim vremenom, u policajce, u sudije, u osobe koje svojoj djeci dišu za vratom i koje moraju sto puta više da pričaju i pronalaze objašnjenja za nenormalne pojave današnjice. Vi to niste morali u ovoj mjeri da budete. Nije bilo mobilnih, pa da lupate glavu s kim djete priča i s kim se dopisuje kad je u sobi ili izađe napolje ili ode u kupatilo, da li mu se nakačio neki pedofil sa profilnom slikom slatkastog tinejdžera (a on zakucao 60.), fiksni vam je bio u sred trpezarije, taman da čujete sa kim djete priča, o čemu priča, nije bilo Zadruge, Parova, nije bilo osamsto kanala, čak nije bilo ni televizora, kad su stigli u domove, sa njima stigla i Lepa Brena i Slatki greh, Laku noć djeco, kviskoteke… (šta tu da kontrolišete?), zakon nije branio učiteljima i profesorima da adekvatno kazne dijete, da budu autoritet… Nije fer porediti roditeljstvo nekad u onim okolnostima i sistemu socijalizma, sa roditeljstvom danas u ovom kvazi kapitalističkom sistemu, iznosim joj dalje svoje mišljenje.
„Pa, i mi smo radili u smjenama”, brani se.
„Jeste, ali je Vaša jutarnja smena bila do 14 časova, a danas je do 17. Uz to pritisak i prijetnje otkazom ne mogu da se porede. Nikoga više ne zanima da li vam je dijete bolesno i jeste li ga ostavili kod kuće sa temperaturom 40, jer naći će nekoga ko nema djecu. Uostalom to i pitaju na razgovorima za posao. Pa, kad imate dijete, zanima ih da li ste spremni da radite i duže od radnog vremena ili kod kuće…”
„Pa, dobro, u pravu ste, jeste da je danas malo teže, ali vi MORATE kao roditelj…”
Da, moram, i moram mnogo više nego što ste vi morali nekad. I ne žalim se, jer sam svjesna da ne mogu sa djetetom unazad, ali bi bilo lijepo da starije generacije prekinu da osuđuju današnje roditelje (nisu svi isti, ima ih koji nisu popustili „čarima“ tehnologije i svim snagama se bore da nauče djecu pravim vrijednostima) i da onima koji su zaslužili, kažu „svaka čast“. Jer ko zna kako biste vi plivali da ste danas roditelj. Možda biste se udavili sa prvim većim talasom.
„Da, da…” kaže.
Ustaje da joj frizerka pere kosu od farbe i dodaje: „Šta da Vam kažem, borite se, tako vam je.”
Ok, hvala Vam, hoću.
Autor: Jovana Kešanski
Zelena učionica