Slušam, a ne čujem, samo mi bilo skače, otkucaji srca u sve spornijem ritmu, san je učinio svoje, naspavala sam se. Zrake sunca nedjeljom na jastuku, neprocjenjivo.
Nema ustajanja i oblačenja za posao, mogu se posvetiti sebi. Odlučila sam novo poglavlje života otvoriti. Svjesna da novo može samo ako je staro zatvoreno.
Nisam nikako sve do sad uspjela tragove tvoje obrisati.
Pustila sam vremenu da svojom prašinom zamagli sjećanja. Hrabra, ponovo, krećem k novom izazovu, jednostavno moram zatvoriti sva poglavlja, ako želim otvoriti niz novih.
Spremanje života je počelo. Preslagujem “ladice”. Razmišljam šta još trebam napraviti, šta je sljedeće. Ostalo mi je samo čišćenje sebe od tebe. Ovaj puta mora biti temeljito, završno.
Nisam do sada uspjela, ma koliko god sam se trudila. Svi pokušaji bez velikog uspjeha. Ipak priznajem, pomaka je bilo. Ne vrištim i ne plačem i ne drhćem na svaku pomisao na tebe, a to je veliki korak koji sam napravila. Znam se suzdržati i zabaviti, odlutati mislima.
U svakoj si pori, udisaju, pogledu, kapi, zrnu, mrvici. A zašto? Nikada neću spoznati. Možda trud koji sam uložila u nas. Možda tvoji pogledi na život, a možda što si uvijek bio uz mene, zahtijevan, neprekidno si nešto tražio. Znao si sa mnom, vidim.
Na redu je moj maleni ćošak prepun knjiga i filmova. Prst prašine na pokrivaču kojim sam prekrila, fotelju, policu i kutije. Podižem plahtu i oblak prašine protkan sunčevim zrakama mi se učinio tako poznat. Oblak me progutao, u njega sam ušla, sad je gotovo. Jastuci prepuni cvjetnih motiva, miris lavande mi para nozdrve. Maleni radio stoji i samo čeka da ga uključim.
Klik!
The Doors i “Light my fire”… simbolika?
Došlo je vrijeme obnove čitanja pojedinih naslova, posebno citata. Osjećam tvoje vibre, tvoju energiju, tu si negdje.
Lagani zvuk sintisajzera, gitare… počinje čarolija. Palim mirisnu svijeću, (palim vatru), slažem policu. Odvajam što ide van, redovno poklanjam knjige, samo pojedine ne. Moram policu popuniti novim naslovima.
Prašnjavim prstima prebirem, kao da su tipke klavira. Bezbroj naslova, CD-ova, disketa, traka. Moj kutak, moja oaza, koju sam godinama uređivala, kreativni nered, samo moj. Tu sam se uvijek osjećala sigurno, zaštićeno, vječiti zaklon od svega. Čak i mir sam isključivo u njemu pronalazila, sve nedoumice bih riješila. Priznajem, s dozom straha sam mu prišla, odavno sam ga napustila.
Je li ovo novi mali test i završno čišćenje sebe?
Odakle mi toliko samopouzdanja sad? Eh, koja hrabrost? Trebalo je smoći snagu i prići mjestu potopljenom suzama, gdje me svaki milimetar prostora na tebe podsjeća. Naprosto odiše tobom.
Ukočila sam se, oči su mi se zasuzile. Miris jasmina, sjene lišća na vjetru vidim. Zadrhtala sam, kako mi se samo našla u rukama? Opet si tu negdje! Jesi! Toplina struji, zašto me svaki list, stranica koju dotaknem peče poput žari, ne znam.
Listam, a potom i čitam knjigu koja nam je obome, ne nešto, nego previše značila. Suhe suze, grč, sjećanja naviru. Nisam očekivala erupciju osjećaja. Nisam spremna.
Da krenem u potragu za samo jednom scenom?
Imam li snage za to?
Jedan vrlo slojevito opisan razgovor, treba li mi baš sad taj detalj?
Hoću li moći sve to podnijeti?
Do sada nisam mogla ni prag sobe prekoračiti, sve još odiše tobom.
Vrućina, iskrim, osjećam te.
U trenu si mi se stvorio pred očima, vidim tebe, ne slova. Ma koliko treptala, suze lagano klize, sjećanja naviru. Sjećanja se nižu. Danima smo raspravljali o sadržaju te knjige, likovima, odnosima, naravno da je svako od nas branio svoje stajalište. Je li bolja knjiga ili snimljeni film.
Žustre rasprave su bile naša svakodnevica. Mudrovali smo, nismo se ni trudili dopasti jedno drugome. Mislila sam si, vidi umišljenog, što on misli da sam kvočka, koza?! Trošila sam na tebe neplanirano energiju.
Izgleda da sam baš tada te pustila u svoje srce. Nisam pustila, osvojio si ga, da!
A magija koje zavladala nije prestajala. Vilinska prašina se stvorila, magični oblak u koji smo ušli nas je vodio prema zvijezdama.
Unikatni zvjezdani put se otvorio, samo naš.
Ništa nije bilo važno, vidjela sam samo tvoj osmjeh, ruke, pogled kojim si iskrio, mazni dugi prsti, lagano kimanje glavom..
Rasprava naša bi se proširila na opis prostora, na funkcionalnost svakog komada namještaja. Na detalje boja zidova i zavjesa. Kroz sve to sam te bolje upoznala. Sad shvaćam, nedovoljno.
Našim raspravama smo se uvijek vraćali nekim scenama knjige.
Bit svega je bilo dosegnuti zašto dvoje ljudi koji se vole to ne pokazuju.
Zašto jednostavno i iskreno ne razgovaraju i zašto puštaju da drugačije tumače događanja?
Zašto jedan događaj svako drugačije poima? Drugačije osjeća, prihvaća?
Zašto se razdvajati i ne biti jedno? Čemu otuđenja?
Sjećam se da sam te jednom prilikom pitala, znači li ljubomora ljubav?
Nisam dobila odgovor. Zato sam ti pisala poruke, a napisala sam i mini priču. Sve moguće situacije svoga bola sam satkala u redove te priče koju ti nisam u cijelosti prezentirala. Nisam imala kada, možda sam trebala. Otišao si bez riječi. Naprosto nestao. Svim muškarcima je svojstven bijeg. Shvaćam da si se uplašio, promjena i što one nose. Nisi bio spreman na njih.
Moja priča, objedinjena svim zapisima i črčkarijama posvećena tebi je tu…
Ljubomora = ljubav?
Nema te danima za mene, odsutan si i sjetan, izbjegavaš mjesta gdje sam i odlaziš u drugi dio stana. Izgleda da smo ušli svako u svoju rutinu, okupirani svojim poslovima i brigama. Nisam navikla, boli me, jako sve to, vidim, a onda sam se tiho povukla i pustila da te neke nove misli vode.
Neprimjetno sam uzmakla i oslobodila ti prostor. Da dišeš bez mene, moga pritiska, rasterećen, pustila sam te. Otišla sam u samo moje mjesto meditacije, a sada patnje. Moj mini ured, malen gdje sam okružena zidovima i knjigama, slikama. Tu se uvijek osjećam dobro i zaštićeno, a samo me rad može držati na životu. Postao si meni sve, svaki moj dah je posvećen tebi, svaki otkucaj srca, pokret.
Razmišljam i nikako ne mogu dokučiti tvoju otuđenost. Jesam li te ugušila svojom ljubavi, možda je prejaka bujica iz mene krenula, možda sam trebala sve dozirati u malim količinama… takva sam, iskrena i brižna…
Nisi ni primijetio da me nema. Čini li mi se samo? Nisi me potražio. Samo telefoniraš i hodaš po stanu. Prepun si adrenalina, grickaš voće, čips, kikiriki, ispada ti iz ruke, ne haješ. Ti koji si uredan i svaka mrvica ti smeta. Bosonog, u kratkim hlačama, vitke noge i dugi vrat, okrenut leđima, dah mi zastaje dok te promatram krajičkom oka. Svaki mišić se ocrtava.
Sama u malenoj sobi, okrenuta sam mislima i osluškujem što se događa, neću remetiti tvoju okupiranost. Samo da znaš, odmah bi skočio. Toliko mi nedostaješ, naša maženja i dodiri, pažnja, pogledi, poruke, smijeh, valjanje. Sve, baš sve mi fali.
Dani prolaze, identični.
Dušo moja, jesi li svjestan da se gasim i sivilo me obuzima?
Predugo to traje, danima te ne vidim, tu si, a nema te. Tek se sretnemo u prolazu, kao dva stranca smo.
Umirem lagano, nikako ne shvaćam što se to događa, zašto si se povukao, odmaknuo, nisi prisutan, kao da gledaš kroz mene, sjetan. Tvoje tužne oči mi nisu jasne, uvijek smo si govorili sve, a ovaj podmukli muk, tajac je tako bolan, razarajući…
Radije bih da vičeš, galamiš, samo da progovoriš… Ne … Ti okreneš glavu i odeš svojim poslom, sve se više udaljavaš.
Napustio si našu postelju, osamljena noćima sam ju napustila i ja.
Redovno zaspim u fotelji svoje radne sobe, s knjigom u rukama, a kad se probudim, pokrivena sam i knjiga je odložena.
Ljubavi moja, što nam se događa, što je okidač za takvu situaciju? Zar ne vidiš i ne osjetiš, volim te luđački i umrla bih za tebe, nije ni tebi svejedno, mučimo se i udaljujemo.
Poruke stoje koje sam odavno napisala i postavila na vidno mjesto u kuhinji, u našoj drugoj oazi. Redovno smo jedno drugom pripravljali što volimo i razmjenjivali smo poljupce i nježnosti, hranili jedno drugo. A sada? Toliko mi nedostaješ, toliko patnje i boli u meni, a samo na korak si u drugoj sobi, snen.
Napisala sam:
“Dan bez osmijeha, nježnosti, znaka ljubavi, pažnje je izgubljen dan i ne dozvolimo si takve dane više …” stoji na hladnjaku.
“Prepoznajte svoju ljubav, budite s njom, jer samo jedan puta u životu se strasno od srca ljubi srodnu dušu …” je na komodi naše sobe.
Suze jedna za drugom se nižu, bosonoga, tiho se krećem oko sofe na kojoj si zaspao, nisi u našem krevetu previše noći, ne brojim ih više …
Ono što znam, samujem, držim jastuk, umjesto tebe, gužvam ga i ujutro je mokar od suza. Toliko želim tvoju toplinu i energiju, želim tvoj zagrljaj i poljupce, što se događa, zašto si se distancirao?
Tiho prilazim i mazim te dok spavaš i ljubim tvoje otkrivene dijelove tijela, svaki baš svaki. Potom, onako kriomice i dahom leptira naslanjam usne na baš svaki dio tvoje kože, moga baršuna, moje energije i suze mi se počinju kotrljati, kao kapi, a onda u slapu padati po posteljini. Odmičem se i gledam kako dišeš, nemiran si, kao da si osjetio moju blizinu. Polako se tvoje tijelo budi i instinktivno pružaš ruke prema meni i tražiš me, mrmljaš dok spavaš. Protežeš se i vidim kako ti raste tvoja muškost i polako se približavam i liježem kraj tebe… Koja toplina … Koji osjećaj blaženstva! Struji do usijanja… Ne pomičem se, samo naslanjam i svakim djelićem se pripajam i dotičem… Obožavam svaki, ama baš svaki dio tvoga tijela. Nježno jagodicama dodirujem ti prste i ruke namještam preko sebe, uvukla sam ti se u zagrljaj, toliko željna biti u tvom naručju i pitam se što se to događa, zašto ne spavamo zajedno, zašto smo se otuđili?
Želim te više nego ikada…
Želim te u sebi, želim strujanje tvoje topline, kao do sada. Lagano i polako pomičem odjeću koja dijeli ostali pokriveni dio kože i sad već oboje drhtimo od uzbuđenja, sokovi nadiru, a on samo raste i biva sve veći.
Namještam se i primam te u svoje međunožje, a on velik, zna svoj put, lagano prodireš u mene i nešto mrmljaš i zoveš me, čujem samo: “Moja si, volim te, ne ostavljaj me, tvoj sam, nemam drugu…”
Onda nastavljaš, ali sad s pitanjima: “Tko je taj muškarac uz tebe?”
Slušam i ne vjerujem. Ukočila sam se, koji muškarac? Nemam nikoga i ne želim ikoga, ljubavi moja, dušo moja, srećo i sve na ovom svijetu moje, ljubim te više nego išta, dajem život za tebe i tvoju sreću. Nitko me ne zanima. Ne miruješ, grčiš se i mrmljaš:“Ne ostavljaj me”… Stišćeš me jače uz sebe, a mlaz tvoje tekućine duboko utiskuješ u me.
Ležim zagrljena, smirena, a opet nemirna, zašto sumnjaš u našu sreću, što se dogodilo? Smirenije sada dišeš, okrećeš se na leđa. Snivaš, polako se izvlačim, zastajem i ljubim ti oči i čelo i nos, njega koji je još velik i pulsira, pokrivam te, kao što sam došla odlazim… I nikako mi nije jasno to što sam čula.
Nešto hitno moram napraviti!
Pripremam tvoj omiljeni doručak. Potpuno drugih misli, odlučila sam sve nedoumice riješiti, baš sve, previše te volim da pustim olako nesporazumima koji vladaju.
Gledam tvoj raspored i planer, koji stoji uz moj. Tako bi si zapisivali kad je naše vrijeme, samo naše. Smeta me, primjećujem da si gotovo svaki minut zabilježio kao dežurstvo ili balun. Moja satnica je popunjena, ali vrijeme objeda je uvijek bilo otvoreno samo za nas dvoje, osim prošli mjesec kad sam imala poslovne sastanke s ručkovima.
I tad se sjetih! Da! Ja jesam bila u muškom društvu, s otkačenim arhitektima i konstruktorima, šalili smo se i smijali, a mana nam je da se povremeno prijateljski zagrlimo, dodirujemo i mašemo rukama opisujući situacije…
Ti si to vidio…
Nema druge, sigurno. Da, sad mi je jasno.
Naravno da te boli, naravno da bih i ja dobila slom ako bi te netko dotaknuo. Baš sve mi počinje biti jasnije.
Dušo moja, ti si jako ljubomoran, da. Ljubavna groznica te obuhvatila cijeloga, voliš me i više nego si spreman priznati, nego si svjestan. Mene još uvijek trese i luda sam za tobom od prvog dana našeg susreta, prvi susret je bio online. Trebalo mi je vremena da te upoznam. Sve se pokrenulo pri našem prvom dodiru i pogledu.
Vrijeme je stalo i ništa nije postojalo, nismo se htjeli više razdvajati i upijali smo se i dane i sate provodili zajedno zagrljeni željni jedno drugoga, teško smo se odvojili i krenuli k obvezama. Pri tome smo dogovorili pravila i odredili naš unikatni put kojim smo se oboje kretali jedno prema drugome. Strpljivo smo gradili našu zajedničku budućnost, letjeli jedno prema drugom kad god smo mogli, na pola puta se sretali, jer ta naša glad jedno za drugim je neutaživa. I sad, što se događa?
A ne, previše mi značiš i idemo to odmah riješiti, odmah i zauvijek!
Izvor: She.hr
