Rekla je: ”Da”.
Je li bila trudna?
Pa, naravno. Niko se još ne udaje na prazan stomak, jer značilo bi to da se stvarno vole, a ne da se “moraju” uzeti. Kako bi tek bilo da su u braku, bez djece godinama. Nešto ni tu ne bi štimalo, jer djeca su nekako preduslov i temelj svakog braka. Nema ih, nema ni smisla. A onda opet ako ih ima prije braka, postavlja se gomila pitanja o tome kako se oni trebaju vjenčati da bi im dali okvire prave porodice.
Djeca mimo braka nisu prihvatljiva.
Djeca kao razlog za sklapanje braka, uobičajena su.
Djeca nakon sklapanja braka, očekivana su.
Sve zvanice prisutne na ceremoniji komentarišu samo jedno. Je li mlada trudna ili je ljubav prava, ne mareći za njene razloge ulaska u brak, jer svi su oni tu da bolje procijene suštinu. Ništa novo u našem društvu, gdje je sasvim dovoljno pozvati ljude na vjenčanje, kako bi nepozvani ušetali u vaš život i komentarisali sve.
Od toga jeste li prerano rekli “Volim te”, kao da postoji pravo vrijeme za to. Do toga jeste li požurili u brak ili se to baš nekako oteglo. Znate ono.
Godinama ste zajedno, šta čekate?
Vjerovatno čekaju da prestanete pitati pa će pronaći svoj trenutak. I šta ako je to baš taj trenutak onaj kada saznaju da će postati roditelji?
Možda bi njih dvoje proveli život nevjenčani, jer im taj papir ne znači ništa, ali s obzirom na to da postoje raznorazne administrativne procedure, jednostavnije je biti roditelj kada si u braku. To ne znači da ne vole partnera, da su ušli u brak samo zato što će imati djecu, jer vraćajući se na pitanje ljubavi, nije li dovoljan dokaz ljubavi to što su odlučili imati djecu?
Da, da, sad će neko reći, omaklo im se.
Ali, nije li malo nelogično da se godinama ranije “paze” sasvim uspješno, a sad eto dozvole sebi takvo nešto. Možemo li za promjenu razmišljati u smjeru toga kako su došli do nivoa svoje veze u kojima su sasvim sigurni u odnos koji imaju da su odlučili zanemariti sve mjere predostrožnosti i jednostavno biti zajedno. Voljeti se i biti spremni da prihvate odgovornost za novo biće koje će biti plod njihove ljubavi? Ma ne, naravno da nisu mogli tako, jer društvo je dežurni kritičar na klupi koji posmatra utakmicu koju vi igrate. Nevezano za to što se isključivo odnosi na vas, bio pozitivan ili negativan ishod.
Po pravilima društa vi trebate biti nekoliko godina zajedno.
Ne predugo da se to “ne razvodni”, ali ni prekratko da ne bude da “ulijećete” u brak.
Zaruke neka vam traju godinu, a bračna idila udvoje barem duplo toliko, a onda neka dođu djeca.
Dok se vi nešto nauživate vas i vašeg odnosa, jer navodno djeca dođu kao partibrejkeri i onda ništa nije isto kao prije. Isto to kažu i za ulazak u brak, kao da su to vrata od tamnice nakon kojih nema nazad. Prosto vas zaključaju tamo i kažu: “On je oženjen, ona udata. Nema ih nigdje”. A ima vas gdje god vi poželite biti, ali isto tako i ne biti.
Što se udala, ako nije trudna?
Rano je, ishitreno je, nepotrebno je. Kao da je neminovno da se udaš, ako jesi. Sasvim normalno žive i nevjenčani parovi sa djecom, bez potrebe da se opravdaju društvu. Druga stvar što bez obzira što nema potrebe, ima neke logike da se uvijek zapitaš šta će društvo reći? Isto ono koje ti sjedi za stolom dok saopštavaš “radosnu vijest”, ali i ono koje sjedi u sali na dan vjenčanja. Svi oni znaju onu najvažniju stvar. Razloge tvoje udaje.
A tebi je sasvim dovoljno da znaš razlog svog “Da” taj dan.
Bilo to sa stomakom do zuba, praznog stomaka ili bez želje za istim.
U tom trenutku znaš da je “On” osoba koja zna zašto si tu i to je sva suština priče. I samo ti znaš razloge zbog kojih stojiš tu pored njega. I to je jedino važno.
Drugi su ionako samo gosti.
Autorica: Sara Velaga (Lola magazin)
