Večeras ću napraviti ona duga dva koraka između hodnika i bračnog kreveta.
Sjest ću na rub, nemajući se kome baciti u zagrljaj.
Plahte će mirišati na poznati omekšivač, a tebe neće biti da po tko zna koji put ponoviš kako to obožavaš.
Znam, grle te neke nove ruke na posteljini koja miriše na tuđa proljeća.
Rukama ću se osloniti na meki krevet i povući se prema sredini, svlačeći višak odjeće sa sebe.
Večeras ću raširiti ruke veseleći se prostoru i silno se plašeći istoga.
Neće tebe biti da zauzmeš svoju polovicu.
Znam, netko polovicu zauzima tebi. Znam, bude te neka druga jutra, uspavljuju te tuđe večeri.
Leći ću i proći prstima kroz kosu. Prkosno ću se nasmijati činjenici da su tvoji prsti zapleteni u nekim drugim vlasima.
Znam..
Večeras ću nasloniti desni obraz na hladni jastuk, zadržavajući što duže položaj na boku.
Neće tebe biti da me obgrliš oko struka. Znam, već dugo se tvoje tijelo s nekim drugim tijelom stapa.
Večeras ću sedam puta duboko udahnuti. Izdisajima ću ispraćati činjenicu da nema tvoga vrata da na njemu dišem.
Znam, ježiš se pod drugim uzdasima. Znam, koža ti zbog tuđih poljubaca drhti.
Večeras ću pustiti posljednju.
Čut ću te kako kroz smijeh govoriš “Ne plači po mom jastuku.”
Znam, ako si odigrao pametno, sada se netko na jastuku smije.
Sve će naše otići sa zadnjom suzom.
Znam, tvoje “naše” više nije moje, nego tuđe.
Večeras ću se pomoliti za tebe, po 1887. put i po posljednji put.
Znam, netko drugi to sada čini, a i tvoje molitve tuđe ime nose.
Zažmirit ću i reći “Laku noć.”
1887. noć. Posljednja.
Znam, ti to odavno ne izgovaraš meni.
Večeras ću te, kao da je to najbanalnija stvar na svijetu, pustiti.
Večeras ću prestati da te volim.
(Jelena Kastaneti)
