Počela sam da radim još tokom studija.
Bilo svega.
Sjećam se, naprimjer, kako sam se ko zombi u pet ujutro vukla do prvog tramvaja u kom je trebalo da sjedim do tri poslijepodne. Od mene se očekivalo da na svakoj stanici prebrojim putnike koji uđu i putnike koji izađu, i da to zabilježim na papir. Bila je to neka vrsta „istraživanja“ koja se studentariji plaćala 42 dinara na sat.
Smjenu sam predavala pune bešike, utrnulih nogu i dupeta pomodrjelog od tvrdog, tada u tramvajima sveprisutnog drvenog sjedišta.
Promovisala sam i sir i mileram, mazala ih na komadiće hljeba gospođama u bundama koje su doručkovale po vikend promocijama u super marketima. Malo pavlake ovdje, malo kulena tamo, srk kapućina kod promocije aparata za kafu i mirna Bačka, pun im stomak. Nadređeni nas obilazio u raskopčanoj košulji sa tankim zlatnim lancem upetljanim u malje na grudima, da kaže da uvučemo šiške bolje pod kapu, da ne sijemo dlake po hljebu, i da tanje mažemo sir.
I pivo sam promovisala u nekom otužnom diskontu, dijelila majice za kupljenu gajbu.
I šoferšajbe sam tri ljeta prala. I dijelila biltene nekoliko puta po poštanskim sandučićima. I slušala svakave uvrede i naredbe, ali se nikada poslova sramila nisam, iako sam neke od njih radila kao već diplomirani novinar.
Bilo mi je mučno da uzimam novac od svojih. Da mi radno sposobnoj plaćaju kafe s drugaricama, farbu, hidrogen, novu majicu ili grudnjak.
Nisam morala da radim, ništa mi ne bi falilo i da sam čekala da završim studije, ali postojala je ta neka griža savjesti i saosećajnost uvijek kada bih vidjela kako tata u radničkom blatnjavom odijelu prebrojavu zarađeni novac i ponosno ga dijeli na nekoliko dijelova, slažući ga po kauču: za frižider, za dio dažbina, za mene i brata, da imamo, bar kafu da popijemo i sitnicu kupimo.
Mama je uvijek nosala neki mali notes u kom je uredno popisivala obaveze za plaćanje, u fusnoti je ponekad stajalo nečije ime, sitno i tanko zabilježeno. Znala sam da su to pozajmljene pare koje trebaju da se vrate.
U takvim okolnostima nisam željela da višak vremena provodim sjedeći u kafiću ili ležeći kod kuće. Mogla sam da doprinesem, i to sam i radila.
Srce mi je bilo ko osam kuća kad sam od prve zarade donijela tri kilograma praška, sredstvo za ribanje kupatila, troslojni toalet papir, kompot od višnje bez košpica za tatu i ešarpu za mamu.
I danas, kad radim, kad imam posao, kad imam porodicu, volim da im pomognem uvijek kad mogu, kad naprimjer prifali za registraciju tatinog dotrajalog juga ili kupovinu novih guma.
Početak se spaja sa krajem, kraj sa početkom i tako dobiješ krug u kom je normalno, da ako možeš, pomogneš roditeljima koji su tebi pomogali i onda kad su imali i onda kad su morali da pozajme.
Glava me zaboli kada sam u blizini neradnika. Onih koji mogu, a neće da rade. Onih koji „traže posao, a mole Boga da ga ne nađu“. Koji egzistiraju na tuđim, uglavnom roditeljskim leđima bez minimuma osjećaja odgovornosti ili griže savjesti. Onih koji prebiraju poslove, jer nisu njihove ruke da se prljaju, dok se roditeljske do lakata usvinjile. Onih koji ne vide roditeljsku muku. Onih koji čekaju da im sve popada sa neba.
Poznajem, Bogu hvala, školovane žene koje se nisu libile da u nedostatku posla u svojoj struci, zađu u pogon, navuku radničko odijelo i šljakaju dok ne iskrsne nešto bolje. Te žene, radnice, kada izađu iz tih dugih pogona šetaju prelijepe i dotjerane gradom, isfenirane i nasmijane, jer to što rade za mašinom ili prepakuju robu ne znači da bi trebalo da budu ucvale i skrušene. One su pošteno zaradile svoj novac. A taj osjećaj finasijske samostalnosti daje ogromnu snagu.
Poznajem i one koje sa osnovnom školom godinama čekaju kod kuće na neko fino, ne mnogo zamarajuće radno mjesto gdje neće morati da se umaraju ili krive. Vući mašinu tamo vamo, sjeći salamu penzionerima u diskontu, ili brati jabuke u voćnjaku im je neprihvatljivo.
Poznajem i one koji ni sa trideset ne traže posao, jer mama i tata su blagonakloni i tako slabi na njih, ne žele da im dijete krivi kičmu ako ne treba. „Neka njih kod kuće, dok mi možemo da povučemo i zaradimo, neka ih tu“
Šljaka oblikuje čovjeka. Troši ga, ali i doprinosi samopotvrđivanju i osjećaju korisnosti. Kroz razne poslove učiš, učiš o sebi, o drugima, učiš da cijeniš rad, novac, trud, znanje, nadograđuješ se, stasavaš.
Ima li boljeg osjećaja nego kad znaš da si nešto svojim trudom i radom zaradio, da nije ukradno, da nije pozajmljeno, da nije preko tuđih slabih leđa dobijeno?
Ima li ljepšeg osjećaja od onog kad pomogneš roditeljima i kad bar dio tereta svališ sa njihovih preumornih pleća? Zar ne osjetiš kako ti tad srca drugačije pumpa i koliko rasteš sa njihovim „hvala ti dijete, nije trebalo“?
Kad možeš da kupiš sebi šta poželiš, kad god poželiš?
Ovdje realno ne bujaju slobodna radna mjesta, ponekad su potrebne godine da nađeš adekvatan posao, ako u međuvremenu ne pobjegneš preko. Ali to neradnika ne zanima, jer on posao svakako ni ne traži.
U rijetkim momentima pomislim kako su se vraški “snašle” one koje su se smjestile na tuđa pleća i debeo novčanik. A, onda, već sljedećeg sekunda shvatim da čovjek ne može protiv sebe, ili imaš želudac za takav život ili nemaš.
Uostalom, kaže naš narod “Nema neplaćenog ručka”. Pa, ako je tako, bolje da u džepu uvijek imam toliko da mogu da ga platim sama.
Autorica: Jovana Kešanski