Nisam je poznavao dugo, ali u meni je budila ono nešto za što sam bio siguran da je odavno zaspalo.
No sada, pored nje, bilo je i više nego budno.
Ja sam konačno bio budan.
Možda se samo moj um poigravao sa mnom, ali činilo mi se kao da joj sve mogu pročitati iz pogleda.
„Što radiš ovdje u ovo doba?“ – pitala je provirujući kroz prozor svoga stana.
Tek sam tada shvatio koliko kasno zapravo je. Stajao sam ispod njenog prozora, poput Romea, izgubljenog u ovom modernom svijetu.
„Želio sam ti nešto reći.“ – nesigurno sam odvratio.
„I nije moglo sačekati jutro?“ – pitala je povišenim tonom, ali se ipak smješkala.
Volio bih da mogu toliko uživati u ljutim, povišenim tonovima svih ljudi.
„Jednom si rekla da sve što odlučimo trebamo napraviti danas, a ne sutra.. Jer ako je odluka loša, bolje je da saznamo ranije. A ako je odluka dobra..“
„Sutra je uvijek prekasno za dobre odluke.“ – nastavila je uz još veći osmijeh.
Najdraži, najljepši i najtužniji osmijeh na svijetu.
„Jesi li u redu?“ – morao sam upitati.
Malo se udaljila od prozora, a zatim ponovno naslonila gledajući sanjivo u daljinu.
Svjetlost ulične lampe obasjavala joj je lice i bila mi je tada najljepša, jednako kao što mi je bila najljepša i svaki put do sada. Imala je crni, svileni ogrtač, i nisam mogao ne pomisliti na to kako joj klizi po glatkoj koži. I kako moje ruke jednako tako klize po njenoj koži. Želio sam je. I želio sam da ona želi mene.
„Jesam, u redu sam.“ – nesigurno je i tiho izrekla sitnu, a toliko snažnu laž.
Nije bila u redu, čak sam i ja, koji je uopće nisam poznavao (onako kako poznajete one koje zapravo poznajete) vidio tugu prekrivenu smijehom.
Želio sam izvući iz nje to što je mučilo tu njenu malu, lijepu glavu i poput junaka iz priča riješiti problem i osvojiti djevojku.
No znao sam koji je problem bio i to me stavljalo u ulogu sporednog glumca.
Tada me pogledala kao da mi čita svaku misao (i na tren sam se zacrvenio jer bilo je misli koje ne bi smjele biti pročitane) i upitala me, kao da je to od životnog značenja: „Što si mi zapravo došao reći?“
„Želio sam te pitati znaš li postoji li trenutak u životu kada možemo biti sigurni da smo pronašli nekog koga bismo mogli čitav život ljubiti?“
Prvo me je pogledala s dozom zbunjenosti, čuđenja i šoka.
Zatim je naslonila glavu na rub prozora, ponovno se nasmijala, ovaj put još slabije skrivajući tugu i tada je brana popustila.
„On mene nikada ne ljubi.“ – rekla je glasno, a zatim prošaptala još jedno „Nikad..“.
To je bio jedini odgovor koji sam od nje dobio.
Svjetlost joj je istakla suze na licu, a ja sam se trudio olakšati joj sve ovo praveći se da ne vidim.
Nisam mogao zamisliti da je netko ima za sebe, a da nema potrebu ljubiti je svakog trenutka.
Mislima sam i dalje dodirivao onu meku kožu. Mislima sam i dalje rješavao probleme iz njene glave.
Mislima i dalje bio svugdje, samo ne ispod njenog prozora.
Zamišljao sam je kako se budi pored mene i kako se svakog jutra iznova zaljubljujem u najtoplije oči na svijetu.
Najtužnije.
Još je jednom osmjehom sakrila sve nesreće koje su joj bojale lice, pa me ponovno pogledala, a u očima, kao da joj je pisalo „ljubav, ljubav i ljubav“. Ma morala je ona biti ta.
„Dakle, jesi li mi još nešto želio reći?“
Stajao sam ukočen na mjestu, a kao da sam poletio u najviše visine i najdalje daljine ponavljajući samo jedno, da je sutra uvijek prekasno za dobre odluke.
„Sutra je uvijek prekasno za dobre odluke.“ – pretiho sam rekao.
„Što?“ – nagnula se još više prema naprijed kao da pokušava čuti.
Ma k’ vragu sve.
„Ja bih te vječno ljubio!“
(Jelena Kastaneti)