U mojoj porodici, sa očeve strane, stotinama godina rađana su samo muška djeca. S obzirom na činjenicu da taj ogranak potiče iz Crne Gore, porodica moga oca smatrana je jednom od najuspješnijih u kraju iz kojeg su dolazili. Kod njih, dakle, nije bilo grešaka. Sve dok se nije rodila moja tetka, djedova sestra i prvo žensko koje se pamti vijekovima unazad. Ne znam skandalozne detalje njenog rođenja, ali pretpostavljam da nije baš dočekana raširenih ruku. Drugi promašaj došao je dvije generacije kasnije – ja. Moja mama je često tvrdila kako sam ja žensko “iz inata”. Kako je njena snaga volje, a ne hromozomski raspored, dovela do toga da se ponovi sramotna istorija i da u kuću uđe pišulja. Ne znam da li je to baš moguće (ako ima i najmanje vjerovatnoće za tako nešto – onda, poznavajući moju mamu, sigurno jeste), ali znam da je u tom inatu bilo i barem malo inata moje tetke. I da sam bila, ako ni od kog drugog, onda barem od nje, u posebno povlaštenom položaju.
Tetka je živjela u Njemačkoj i radila kao kuharica u restoranu njenog sina. Jednom godišnje, tipično za sve gastarbajtere bivše Jugoslavije, dolazili su kući. I ja sam se njenom dolasku radovala kao što se djeca na Zapadu raduju Djeda Mrazu. U ogromnom platnenom cekeru, na kojem je pisalo nešto na nekom nepoznatom jeziku koji iznad slova “o” ima tačkice, dolazilo je ono što je za mene bilo Njemačka: svileni okus Milka čokolade i čudesni Haribo gumeni bomboni koji se na jeziku tope jedan po jedan, polako i štedeći. Teško je, recimo, mojoj djeci, koja imaju ptičijeg mlijeka, objasniti radost topljenja jedne kockice dnevno velike čokolade od pola kile na nepcu. Iako smo odrasli u zemlji koja je bila daleko od komunizma kakvog zna Zapad, naše su čokolade bile šećerne table zbog kojih su generacije djece završavale sa paničnim strahom od zubara. Njemačke čokolade bile su privilegija i neviđena radost. Bile su statusni simbol – kad bi došla tetka, ja sam bila glavna u raji, jer sam imala ono što niko drugi nije. Bile su moja prva Njemačka – zemlja Willija Wonke.
Moja baka je imala dvije sestre. Jedna od njih još je živa, penzionisana učiteljica, koja mi je jednom dala četvorku u igri i naučila me kako petica znači odličan, a odličan znači da nema grešaka. Druga je umrla ne tako davno, nakon teške i duge bolesti koja je otimala komadić po komadić nje i ostavljala neku čudnovatu praznu ljušturu u kojoj je teško bilo prepoznati onu istu tetku koja plete i šije i uvijek ima čokoladu u šteku. Obje su bile moje tetke, iako su, zapravo, tetke moga oca, koji, kako rekoh, nije imao ženskih primjeraka u porodici, pa sam ja tako osuđena da usvajam tetke mojih roditelja. Poput tetke moje mame, sestre njenog oca, mog dede, koju pamtim kao krhko, paučasto stvorenje, koje je uvijek preko kose imalo prebačenu bijelu mahramu, od onih koje danas više ne postoje, i koja je uvijek mirisala na sapun i dom, ako uopšte shvatate šta hoću da kažem. Mislim o tetkama. I o tome da ih sve volim mnogo, mnogo, kako se već vole tetke.
Ali, kad god pomislim na riječ tetka, pomislim zapravo na tetku moje mame, sestru moje majke. Tetku koja je odgojila svoju braću i sestru, koji su ostali siročad u Drugom svjetskom ratu, tetku koja se udala sa šesnaest godina, koja je u neko davno vrijeme nosila valu i od ubica svojih roditelja pobjegla skočivši kroz prozor. Tetku koja je klanjala u našem stanu, što je meni bila takva egzotika kakva se opisati ne može i najveći merak bio mi je da hodam ispred nje jer sam znala kako će to izazvati reakciju – kao kad naglo pojačate i stišate ton na televizoru. U gomili meni tada potpuno nepoznatih riječi, iskočio bi jako glasno neki slog, nakon kojeg bi neko utrčao u sobu gdje je klanjala da me skloni ili upozori da ne hodam ispred nje.
Moja rahmetli tetka preživljavala je tako što je prodavala farmerke koje bi sa mojim pokojnim ocem donosila iz Trsta. Legenda kaže kako je on na sebi imao i po sedmero farmerki kako bi ih prenijeli preko granice. Legenda isto tako kaže da su se njih dvoje toliko voljeli da na kraju nisi znao čija je to tetka ustvari: mamina ili tatina. Moja tetka, koja je imala najmanje, ali od koje nikada ne bi izašao gladan…
Razmišljam o tetkama. O tri tetke, koliko ih imaju moja djeca. O sestrama njihovog oca koje vole mnogo i na različite načine. O tetki koja živi u Americi, koja dođe uvijek sa nekom sitnicom na koju moja djeca gledaju velikim i uzbuđenim očima, onako kako se gotovo nikada ne raduju stvarima koje im mi donosimo sa putovanja. O tetki koja svaki put, ali svaki, u tašni ima barem jednu čokoladicu i kojoj se moj sin silno obraduje, a moja kćer glumi kako je prerasla iznenađenja iz tašne Mary Poppins. O najmlađoj, umjetnici i profesorici u školi, sa kojom mogu svoju tinejdžerku ostaviti bez bojazni da će joj išta proći što ne bi prošlo da sam ja tu, koja me sva ponosna nazvala i rekla kako je moja kćer u naletu nekog kondora u glavi i sa užasnutim pogledom izjavila kako je ona “gora i od mene”. Što je veliki kompliment snazi karaktera iz usta jednog tinejdžera.
Mislim o svim tetkama koje sam znala u životu.
I razmišljam o sebi kao tetki. I usvojenoj, jer sam usvojena tetka jednom prekrasnom dječaku čija mi je mama sestra, ne zato jer mi ju je rodila mama, nego zato jer smo povezane krvlju i odgojem i ljubavlju. I tetki koja je stalno na putu, kako me vide djeca moga brata, odnosno više sin koji je od mog stariji mjesec dana i koga znam od prvog ultrazvučnog pregleda do danas. Razmišljam o tome u koju grupu tetki ja spadam.
Većina mojih tetki nije više na ovom svijetu. Otišle su jedna po jedna i odnijele zauvijek sa sobom svoja pletiva, miris domaćeg pilava, bijele šamije i okus Milka čokolade. Iako je umrla i moja tetka, ženski primjerak časnih Crnogoraca, ipak nisam jedino žensko u mojoj porodici: moj je brat dobio kćerku. Inat, rekla je moja snaha. I ja joj vjerujem. Kad se vraćam iz Njemačke, za moju bratičnu i njegog starijeg brata nosim veliku teglu Nutelle. Iako se može kupiti kod nas, okus naše koja se proizvodi negdje u Poljskoj ne može se porediti sa okusom ove njemačke koja se topi na jeziku. Kao nekada kockica velike Milke. I nekako se nadam da će me pamtiti po tom okusu. Da ću im ostati urezana u srce na jednak način na koji su u moje srce urezane sve ove žene, koje me nisu rodile, ali koje su me voljele mnogo. Da će pamtiti bar jedan miris koji će u njihovoj glavi zauvijek biti miris mene.
Tetke.
