Tokom svakih novogodišnjih praznika naučim nešto.
Najviše o sebi, a kako i ne bi, kad, što sam starija, sve više obraćam pažnju na neke stvari i detalje koje sam u nekom ranijem životnom dobu uzimala zdravo za gotovo ili o njima, prosto, nisam ni razmišljala.
I zaista, što je čovjek stariji, sve lakše prihvata neke okolnosti koje bi mu ranije unosile nemire i stvarale nelagodu. Sad mi je (postalo) sasvim prirodno da me ne udari praznična euforija, a prije desetak godina bi mi to bilo za brigu. Kao i što sam sad više načisto s tim šta i kako ću kad me udari.
Dobra strana odrastanja, ako ništa, je ta da neke, naizgled, poraze lakše okrenete u vlastitu korist. Da znate da se nosite s njima i da ih, zapravo, sve manje kao takve i doživljavate. Nije poraz ako mi se ove godine nigdje nije slavilo, samo sam naučila da prepoznam i uvažim taj osjećaj u sebi.
Ipak, svake godine naučim nešto novo, prosto probam, pa da vidim kako će da ide. Možda zato što se ne bojim; ostanaka, rastanaka, odlazaka, a vjerovatno i zato što mi je ponešto i svejedno. A ako se i pokajem, znam da je život kratak, ali širok, i da će biti prilika.
I ove sam godine najviše naučila o sebi i to kroz promišljanja o tome da li sam možda i koliko sebična i šta, zapravo, time činim sebi (pa i drugima). I, podvukla sam crtu – ne treba mi nikakav lajfkouč niti bilo ko da me osvijesti da je sasvim u redu da nisam u prazničnom raspoloženju, da moram bilo šta i da sam bedevija zbog toga što mi se nešto (ne)da. Nisam ni depresivna, ni tužna, ni vanserijski neraspoložena, samo baš sad baš tako osjećam da želim!
E pa, naučih sljedeće:
Neće vam se javiti samo oni za koje biste ruku u vatru da vas vole. Javiće se i neki ljudi koji možda nisu tu svaki dan, ali kojima ste, iz nekog razloga, bitni. Makar kao dio lijepog sjećanja.
Ako vam se ne čestita, ne piše, ne objavljuje, ne slavi na sva zvona, to i ne radite. Ništa ne morate ni inače, pa ni za praznike. Možda tad i manje, jer dani su tada slobodni i kurtoazija je na plaćenom odsustvu.
Skroz je u redu ako vam se, baš iz kurtoazije, ne odgovara, a još više ako niste ushićeni, odlično raspoloženi i srećni samo zato jer su praznici. Niste dio bilo kakvog običaja, već su oni dio vašeg života, pa nigdje ne stoji da morate, kako znate i umijete, da im se prilagođavate.
Ako, pak, voliš praznične prepiske, piši i onima za koje se premišljaš treba li. Ako se i ispostavi da ne treba, neće ti spasti kruna s glave, a pojedini će, kako i zaslužuju, završiti na istorijskom bunjištu.
Ako vam vaši bližnji ne čine praznike ugodnim danima, već svaki preplačete i samo čekate trenutak da pokupite svoje prnje, ne provodite ih s njima. Praznici znaju biti prelijepi i kad si sam sa sobom, ali i sa potpunim strancima. Važno je da se osjećate lijepo i, što je još važnije, opušteno, a cmizdrava tetka koja vam neprestano nabija pritisak tome svakako ne doprinosi.
Opet, ako će ti jedino tvoji bližnji učiniti praznike praznicima, nema tog aviona na koji nećeš stići.
Ako ti se plače, plači. Ako ti se smije, smij se. Ako ti se spava, pa spavaj. Jede, pije, šeta, gledaju filmski maratoni, ako ste odlučili da je pravi čas za bindžovanje ili onu kamaru knjiga pored kreveta, to je to.
Ako ti dođe da nekoga napokon zatjeraš u tri lijepe, jer baš sad ti je pokidao posljednji živac, ne mari što su praznici, jer tad, šta (?), treba da budeš nasmijan i pozitivan; samo lijepe misli mantra – ovo je idelano vrijeme da se ratosiljaš i prljavog veša od ljudi.
Ako si sto puta pomislila kako ćeš baš to veče da izađeš, da budeš okružena ljudima, da zagineš u kafani do neko doba, a onda, kako se veče spuštalo, tvoja euforija splašnjvala kao stari balon, i to je u redu. Nisu ovo ni prvi ni posljednji praznici, a sve to, uostalom, možeš i 3. februara.
Ako si potrošila, ne koji dinar, već ko zna koliko dinara više… dobro, ne podržavam baš da treba i inače testirati svoj asketizam i sposobnost da na kifli živiš do kraja mjeseca, ali… biće, namirićeš. nadomjestićeš, iskalkulisaćeš, dešavalo se to i ranije pa život nije stao, ne zmajeraj sebi previše. Uostalom, baš je divna ta šljokičasta haljina koju vjerovatno nikad više nećeš obući.
Društvene mreže su malo zlo kad su praznici; prvo zato što su se svi najeli ili napili pa im je dosadno i imaju više vremena da pišu štošta, pa to zna biti iritantno, a isto tako i jer ljude kao drže na okupu, a to je samo privid. Bolje je da sa prijateljicom, iz susjedne zgrade, izađeš na zimu i odeš na kafu, a raziđete se šest sati kasnije, nakon isto toliko kuvanih vina.
Jedi koliko želiš! Ne podstičem, ne samo ekstremnu, već gojaznost uopšte, naprotiv, al uskratiti sebi pet sarmi i tri kolača je grijeh. Za ovo stavljam ruku u vatru.
Zaljubi se, makar i pomalo nacvrcana u najluđoj ili bilo kojoj drugoj prazničnoj noći, a možeš i da se ne zaljubiš već samo da se ljubiš. To što sutra možda ne znaš ni s kim, ni zbog čega, koga briga?!
Ostavljaj i tokom praznika, kakve veze kraj ljubavi ima s tim?! Najgore je da ostaviš sebe na vjetrometini nekog lošeg odnosa i čekaš da raspetljaš stvar kad završi vatromet.
Voli. Sebe. I druge, koje i inače voliš. I mimo praznika, a ne samo da se sjetiš da je baš sad prigodno da budete bliski i usmjereni jedni na druge.
Pokloni. Više o poklona. A to je svoje vrijeme. Nekome ko ga želi i ko želi da tebi daruje svoje. I ne isključivo u ljubavnom pogledu.
Pomozi. Kome možeš i koliko možeš. Nekad je to, zaista, samo lijepa riječ. I često je ona sasvim dovoljno.
***
Znala sam mnogo od ovoga i prije ovih praznika, al većinu sam sad samoj sebi i potvrdila. Ne može na silu, ništa. I ne treba. Svakako najljepše svijetle one lampice u vama.
Lola magazin
