Lara Stanić je djevojčica iz Kozarske Dubice za koju će se sigurno daleko čuti.
Pa iako će sad vjerovatno mnogi reći zašto o nekome ko je maloljetan pišem na ovaj, pomalo pretenciozan način, uz navođenje imena i prezimena, zaista vjerujem da o djeci koja su talentovana, koja su istrajna u nečemu pozitivnom čemu su se posvetila, koja su uspješna u tome, treba govoriti javno, pisati, ukazivati na njih, jer je to, zasigurno, jedan od načina na koji njihovi vršnjaci, ali i svi ostali, mogu da se poistovijete s njima i u njima prepoznaju uzore.
Zato pišem o Lari Stanić, jer ne samo da za nju već sad znaju mnogi ovdašnji rukometni znalci, već negdje želim da za nju čuju, da o njoj čitaju i djeca, njihovi roditelji, svi mi, kako bismo shvatili da, u moru žutila i vijesti iz crne hronike, ipak postoje i oni koji zaslužuju da o njima pišemo isključivo zbog toga što čine nešto pozitivno.
Za dvanaestogodišnju Laru već sada, kao što rekoh, zna ovdašnja rukometna javnost, a kako i ne bi kad ova djevojčica prosto ne može da suspregne svoj talenat za ovaj sport. A i zašto bi, kad je rukomet upravo nešto što je čini srećnom.
I ne samo srećnom, već i jednom od perjanica Ženskog rukometnog kluba “Knežopoljka” iz Kozarske Dubice, nagrađivanim sportskim kolektivom i rasadnikom talenata već duže od pola vijeka. I sve to u seniorskoj konkurenciji, iako bi, shodno godinama, još uvijek mogla da igra u bambini. Ali, to je nikako ne sprečava da u okviru Prve rukometne lige RS za žene, u protekloj polusezoni, bude među najboljim strijelcima na svakoj utakmici. U jednom kolu čak najbolji od svih igračica iz svih klubova – sa osam postignutih golova.
Lara (prva s lijeve strane) sa drugim djevojčicama iz kluba nakon još jednog uspješnog turnira / Foto: Privatna arhiva
“Veoma volim sport, a posebno rukomet, kojim se bavim od svoje osme godine. Starija sestra me je odvela na trening i odmah sam osjetila da je to pravi sport za mene. Pored igre, volim i da putujem, Volim da upoznajem nove prijatelje. Odlučno sam sebi rekla da ću se nastaviti baviti rukometom. Rukomet me nikada nije sprečavao da obavljam svoje ostale obaveze. Škola mi je takođe veoma bitna i zato sam odličan učenik sedmog razreda”, govori Lara za Lola magazin te dodaje da bi jednog dana voljela da se profesionalno bavi rukometom u inostranstvu.
Da li je prerano imati takve želje, ili snove? I njeni roditelji priznaju da su se negdje pribojavali da je i medijska pažnja koju je već izazvala možda previše za nekoga njenih godina, da bi na taj način možda mogla biti izložena bespotrebnom publicitetu ili da, prosto, ima vremena za tako nešto, da ono slijedi, ali je onda, u razgovoru sa Larinim trenericama, presudio momenat da Lara zaista može biti primjer drugoj djeci i da nam. generalno, treba više pozitivnih priča.
“Moramo priznati da mi još uvijek nismo svjesni njenog uspjeha i talenta u toj mjeri koju je ona postigla sa svojih 12 godina. Laru smo podržavali u sportu zbog prednosti koje nosi sa sobom, ali nikada nismo vršili pritisak da mora biti dobra, najbolja. Mi ćemo i dalje, u dogovoru sa trenericama, raditi ono što je najbolje za nju. Kao roditelji ponosni Larinim uspjehom do sada, i dalje ćemo biti uz nju i bodriti je sa tribina. I naravno veliko hvala trenericama Bojani, Leni i Bilji koje sa velikom ljubavlju i pažnjom prenose svoje znanje našoj djeci”, ističe Larina mama Biljana Stanić.
Djevojčice iz ŽRK “Knežopoljka” koje će na Međunarodnom turniru Montenegro handball cup 2018. u Podgorici, u kategoriji 2004. godište braniti boje BiH / Izvor: Privatna arhiva
A da li je prerano imati takve snove – njene trenerice Bojana Rodić, Biljana Kos i Lena Kovačević svakako misle da ne.
“Lara igra za više generacija i u svakoj dominira. Al to nije došlo samo od sebe – predana je i uporna, ne propušta treninge, a na utakmicama od sebe daje 100 odsto. Brzina je njena najveća vrlina, a isto tako i igra u odbrani”, pojašnjava trenerica Bojana Rodić.
Sama Lara kaže da voli timski rad te da su je trenerice naučile i kako se treba ponašati na terenu. “Bez mojih trenerica Bojane i Lene ja ne bih bila ovdje gdje jesam”, dodaje, a onda i priznaje da u svemu tome postoji još jedan motiv koji je pokreće da bude što bolja.
“Nosim dres svoje trenerice Lene Kovačević, koja je donedavno bila naš kapiten, i ponosim se time što sam baš ja ta koja nosi taj dres! To mi mnogo znači i volim da igram u tom dresu”, naglašava Lara.
Ponos je, ipak, obostran. Jer i Lena Kovačević, o kojoj smo ranije pisali, vjeruje da je, nakon što ga je “okačila o klin”, njen kapitenski dres završio u pravim rukama.
“Za Laru mogu reći da je izrazito talentovana, posvećena onome što radi, požrtvovana, ali isto tako i izuzetno lijepo odgojena djevojčica. Ponosna sam što je baš ona, naslijedila moj dres u prvom timu, uz obećanje da će opravdati moje povjerenje”, dodaje ona.
Lara sa saigračicama i trenericama nakon što su nedavno postale prvakinje BiH u kategoriji 2004. godište / Foto: Privatna arhiva
Lara je jedno posebno dijete. Mnogo je druželjubiva i draga osoba. Na terenu i van njega širi pozitivnu energiju. Ovako će vam Laru najčešće opisati njene klupske drugarice i saigračice. Među njima je i Anđela Vokić, kapiten generacije 2004. godište, koja za Laru kaže da je djevojčica velikog srca te da je veoma zrela za svoje godine, a da je na terenu ne zanima ništa osim rukometa i da su zbog toga svi u klubu ponosni na nju.
“Svi je volimo i drago nam je što je imamo u klubu”, dodaje Jovana Gavrilović, još jedna Larina saigračica sa kojom će od sutra, na Međunarodnom turniru Montenegro handball cup 2018. u Podgorici, u kategoriji 2004. godište braniti boje BiH.
Da, tamo putuju kao šampionke BiH u svojoj uzrasnoj kategoriji! I da, to je još samo jedan od razloga u nizu zbog kojeg je potrebno da o ovakvoj talentovanoj djeci pišemo i govorimo. Jer, treba više ovakvih djevojčica koje su odlučne da se posvete sportu, zdravom načinu života, učenju, druženju i tome da rastu na najbolji mogući način. Mi, stariji, smo tu da im budemo podrška na tom divnom i ispunjenom putu odrastanja.
Bravo, djevojčice!
