Red, rad i disciplina. Stres. Iscrpljenost. Anksioznost. „A“ tip ličnosti.
Perfekcionista. Polako se oporavljam od svega ovoga.
Nekada sam mislila da moju vrijednost određuju: izgled, nagrade, postignuća, akademski uspjeh, prestižne diplome, finansijski uspjeh, dobra garderoba, egzotična putovanja i oni momci od kojih vam jednostavno zastaje dah.
Teško je ne upasti u zamku naglašavanja onog vanjskog kada vas svako malo potencijalni klijenti ispituju koliko „Instagram“ pratilaca imate.
Zaista? To je važno?
Čak i socijalne mreže, koje bi trebale predstavljati zabavan predah od posla, danas predstavljaju posao po sebi.
Dok sam žurila ulicama New Yorka, pokušavajući izbjeći dim i druge izduvne gasove, kao i one previše zamišljene koji su se nesmotreno zabijali u mene, obratila sam pažnju na svijet oko sebe. Gledajući u toliko različitih formi života, shvatila sam da svi oni imaju jednu stvar zajedničku: niko se nije činio srećnim. Svi su nekuda žurili, preplavljeni stresom i frustracijom.
Foto: BABAROGA / Shutterstock.com
Pomislila sam: „Koji je smisao tolike žurbe za novcem, uspjehom, slavom, ako nismo srećni?“.
Naravno, svi mi imamo račune za platiti, kao i ostale obaveze i odgovornosti, ali život bi trebao da bude više uživanje, a manje izdržavanje.
Morala sam napraviti promjenu u svom životu. Išlo mi je. Jurcala sam naokolo. Ali, da li sam bila srećna?
Autorka bestselera i self-help guru, Brene Brown, je rekla nešto o čemu sam dugo razmišljala: „Više ne nosim iscrpljenost kao svoju značku ponosa.“
Ova izjava mi je pružila toliko mnogo slobode, upravo jer je došla od neustrašive žene, žene koja mijenja živote svojim hrabrim i iskrenim radom. Njoj dobro ide, postiže stvari, ali takođe prepoznaje i važnost usporavanja.
Moja mentorka, Gabrielle Bernstein, kaže: „Mirnoća je ključ mog uspjeha“.
Prije godinu dana, to mi ne bi imalo nikakvog smisla. Odrastanje u uspješnoj porodici, u kojoj se svi maksimalno trude, 17-godišnja takmičenja u plivanju, naporan rad i naprezanje do krajnjih granica, bez pauza, je bio porodični stil života. Naučila sam da su odmor i relaksacija lijenost. Jer, u trenucima kada nisam ništa radila, nisam ništa ni postizala.
Jedno od mojih najvećih dostignuća u posljednje vrijeme jeste usavršavanje umjetnosti nerađenja apsolutno ničega.
Foto: Oksana Yurlova / Shutterstock.com
Svu krivicu i sram, koji prate cjelodnevno ostajanje kod kuće u pidžami uz čitanje, meditaciju, odmor, relaksaciju, pjenušavu kupku, svijeće i ušuškanost u toplu deku, sam ostavila po strani. Kada me ljudi pitaju: „Šta si radila ovaj vikend?“, ponosno im odgovorim: „Ništa. Bilo je predivno“.
Mom tijelu, mom umu i mom duhu je potrebno vrijeme da uspore. Potrebno mi je vrijeme da pogledam unutra, vidim i osjetim.
Otkrila sam da kada radim manje, više osjećam (uživanje, kreativnost, mir, jasnoća), a kada je vrijeme za rad postajem produktivnija i osjećam se življom. Osjećam se više poput zaigranog djeteta, a manje nalik na zombi stvorenje.
Moja želja je da svi uspiju u naumu da povremeno sami sebi daju jedan time-out od odraslog života i obaveza.
Odrijemajte. Pročitajte knjigu. Uživajte u šoljici čaja. Upalite svijeće. Napravite sebi kupku. Isključite telefon. Odmorite se od društvenih mreža. Stavite mirišljavu masku na lice. Napišite nešto u svoj dnevnik.
Zapitajte sami sebe: „Kako si? Šta mogu učiniti za tebe. Šta ti je potrebno kako bi se osjećao/la bolje?“
Ponašajte se prema sebi kao prema 5-godišnjaku kojeg obožavate. Djeci su potrebni ljubav, pažnja i naša njega. Pokušajte to, iz dubine srca, dati samima sebi.
Izvor: omnescentar.com / elephantjournal.com
