Foto: Vanja L. / privatna arhiva
Došla sam joj konačno. Nakon što sam ju izbjegavala nekoliko mjeseci jer sam znala da će se ljutiti na mene, ali došla sam.
Sjela sam pred svoju Z, moju psihijatricu i otpočela, iako znam da nisam trebala. Ona je takva da me iskenira čim uđem u prostoriju. Ma čak i prije. Kad završi s jednim pacijentom, ode na pauzu da zapali cigaretu, odmjeri me u čekaonici, pozdravi i znam da je već tada vidjela jesam li dobro ili ne.
Svaki put kad dolazim, pripremam se kao da idem na ispit, ispit koji rijetko kad položim, a ako ga i položim izmučim se. Nije moja Z niti grozna niti gruba, niti je se bojim, ali bojim se onog ogledala koje ona meni predstavlja. Ogledalo, ping-pong reakcija, nazovi to kako hoćeš, ali uvijek se odbije prema meni, imala ja taj tren snage primiti udarac ili ne.
Zadnji put kad sam bila, prije tri tjedna, bilo je posebno teško baš zato jer se u tri-četiri mjeseca nakupilo toliko toga, i pozitivnog i negativnog, hrpetine obaveza, kilometara i ljudi, a ja sam ostala negdje na pola puta i trebalo me pronaći. S godinama sam postala dosta dobra glumica i naučila sam nabaciti i onaj lažni osmijeh iako ga zbilja rijetko koristim. Nemam energije za preglumljavanje, ali kad je nužno, jebiga, posegnem i za time. Sve kako bih se spasila.
No, ono o čemu bih htjela danas pričati je rečenica koja mi se, uz sve ostale, urezala. Pitala me: “Ti znaš da si osjetljiva, jelda?”
Znala sam na što misli i odgovorih potvrdno: “Da, jesam, osjetljiv(ij)a sam.”
Objasnila mi je da bi sve ono čime se bavim i s čime se borim bilo izrazito teško i za manje osjetljivu osobu, ali ne, moram ja glavom kroz zid. Dok ne popuca ili zid ili ja, nema treće opcije. Sad je već moja lubanja počela lagano pucati pa sam joj došla hitno jer nisam više mogla, nije ostalo energije niti za glumu. Iscrpila sam energiju i za izbjegavanje, zabrinula sam prijatelje, majku i sve oko sebe.
Da, osjetljiva sam. I nije me toga sram, dapače. Prije nekog vremena pročitala sam nekoliko tekstova o tome, točnije o hipersenzibilnim ljudima, o onima koji nose kišu u očima, o ljudima koji osjećaju više nego mnogi drugi. Odmah sam se pronašla i bez da mi je to moja Z zalijepila uz sve ostale dijagnoze.
Svaki put kad je neka dijagnoza malo potonem misleći da zašto sad, kako opet, zar nije dovoljno sve ono što već odavno imam i što me u životu potrefilo. Ovaj put nije bilo tako, osjetila sam neki čudan ponos na sebe i svoje biće. Da, osjetljiva sam. Ali ajde pročitaj tu riječ ponovno i shvati da u njoj nema ama baš ništa loše. To je samo objašnjenje zašto osjećam kako osjećam, zašto mi se oči pune suzama kad vidim nepravdu, izgladnjele i siromašne, zašto skupljam krpe i deke doma i nosim ih životinjicama da im ne bude hladno po zimi. Objašnjenje zašto nešto boli vjerojatno puno više nego nekog drugog, ali i zašto mogu vratiti ljubav puno više nego netko drugi. Ne, nisam nadljudsko biće, ima nas hipersenzibilnih puno i činimo ovaj svijet ljepšim mjestom, u to sam sigurna. A kao i za druge stvari, tako sam i ovaj put privukla sebi slične.
Oko mene je još ovakvih hiperemotivaca i ljudi koji nose srce na dlanu, trgaju se gotovo svakodnevno, plaču u sebi i na van, ali vrijedi jer vole. Baš vole život i gledaju sve na neki ljepši način. Nisu to ni ružičaste naočale, jer mi osjetljiviji vrlo dobro vidimo ružno i loše, ali nekako uspijemo da dobro prevagne. Čak i kad statistički ne bi trebalo prevagnuti, kad su dijagnoze i prognoze toliko teške da bi prosječna osoba odustala od daljnje borbe, izvučemo živu hipersenzibilnu glavu.
Da, osjetljiv(ij)a sam. Osjećam više, i dobro i loše, ali ta moja ranjivost čini me snažnijom. Oni koji me poznaju brinu kako ću uspjeti učiniti neke stvari jer sam toliko osjetljiva, kao da ću se slomiti po ne znam koji put. Ako se i slomim, iskoristit ću te male frakture da ojačam.
Do idućeg puta, možda ste baš vi osjetljiv(ij)i. I neka ste.
Zagrljaj,
A.
P.S. Autoricu naslovne fotografije možete pronaći ovdje 
Tekst je preuzet s Blogledala.
