Neki od nas po rođenju dobiju najbolje prijatelje. Ili nešto nakon svog rođenja. Na poklon od roditelja.
Ja nisam bila te sreće, iako se nikad nisam samtrala ni nesretnom što nisam bila te sreće. Valjda ne znam šta znači imati braću i sestre po krvi, pa mi ni ne nedostaju. I nikad nisu. Uvijek sam se znala igrati sama, napisati zadaću, našminkati, izaći, naći momka, sačuvati se od budala.
Piše: Damira Ibranović
Ali vazda sam imala njih. Nisu poklon od mojih roditelja, ali većinu onih koji su mi ih poklonili gledam kao i na svoje starce. Odrastale smo skupa. Dijelile barbike, hodale po mahali i kroz školu musave od čokolade, šmekale prve frajere i mnoge posle. Skupa smo otkrivale šta su pijanstvo i mahmurluci. Ruku pod ruku smo učile hodati u štiklama. Po istim košarkaškim terenima ganjale loptu, radovale se pobjedama i plakale zbog poraza jedna drugoj na ramenu. Vrištale od sreće kad smo „upale“ na fakultete koje smo željele. „Gidile“ noćima kod mojih ili njenih kolega s faxa. Grlile se na proslavama diplomskih, prijetile „zetovima“ na svadbama da ih moraju čuvati i radovale se kao prave tetke djeci nekih od nas.
Da, sve smo to moje prijateljice i ja. Sve one koje su bile tu kroz određene životne faze i one koje su tu oduvijek ili od nekih sudbinskih momenata sve do danas i koje će, znam, ostati uvijek.
Ali neke od njih ne mogu zagrliti kad god ja hoću. Niti otračati curu od bivšeg, uz kafu u nekom čaršijskom bircu. Ne mogu, jer su hiljadama ili stotinama kilometara daleko. A jedna od njih je daleko i cijelu vječnost. I s njom više nikada neću podijeliti ništa, ali hoću pustiti suzu svaki put kad se sjetim njenog milog osmijeha i neke od epizoda našeg prijateljstva.
A Sabinu, Vesnu, Lejlu, Maju, Irmu, Nejru, Jacu, Milicu zagrliću najjače svaki put kad me Univerzum počasti njihovim dolaskom ili mojim odlaskom njima. I jedva ću dočekati da im ispričam sve što se dešavalo od kad smo posljednji put sve „protabirile“. I biću tužna na sve njihove rođendane što ne mogu napraviti neku pizdariju, da izvineš, koja će ih obradovati. I biću ljuta što ne možemo subotom u kafanu kad poželim da popijem ljutu s njima i naručim neku od naših pjesama. I sigurno neće sve biti tu kad dođu neki bitni momenti u životu. Biće i one tetke preko Skype-a. I ja ću preko Skype-a prijetiti zetovima da ih moraju čuvati ko malo vode na dlanu, jer će u suprotnom imati posla sa mnom.
I brate, voljećemo se i misliti jedna na drugu da između nas stanu i dva svijeta, a ne pišljivi kilometri. I sačekati da vidimo kud će nas život sve odvesti i na kojim meridijanima sve ćemo slaviti to što se imamo.
Drage drugarice, prijateljice, partnerke u zločinima, srodne duše… Mislim na vas danas više nego inače!
A sve vi koje ste pročitale hvalospjev o mojim ženama, nazovite neku od svojih koju niste dugo čule i recite joj koliko ste sretne što je imate u životu, iako vas je isti taj papak razdvojio i skovao vam različite planove!
