San nema isti ukus. Glavu sakriješ pod pazuh i jastuk i brojiš: zvijezde, dane, noći – sve ono što ćeš dočekati bez njega.
Kad ne spavaš kraj onog kog voliš, noć ima posebnu gorčinu. Mrak je gušći i pun izmišljenih priča koje ti ne prijaju.
Postoje oni dani u godini kad je dovoljno da vam se dotaknu prsti i da pomahnitali kosmos stane. Kosmos i sva ovozemaljska nametnuta životna pravila. Tad ste pametni, pa slušate melodiju dodira. I ćutite u tom miru. Sjećanje na taj mir pomaže da preguraš noć bez zagrljaja.
Kad ne spavaš kraj onog kog voliš, samelje te briga da on i ne zna koliko ti je teško. Samelje te strah da baš zna koliko jeste. Pa se praviš da ti je lako. Da spavaš.
A ne spavaš.
Nesanica se najlakše uvuče u posteljine usamljenih. Tamo najviše ima mjesta.
Kad ne spavaš kraj onog kog voliš, noć se pretvori u peron na koji vozovi ne stižu. Glava se napuni besmislenim klišeima o peronima i vozovima. Praviš se da si iznad toga. A zapravo samo čekaš to jutro. Da dan počne. Da ga sretneš. Onog kog voliš.
Kad ne spavaš kraj onog kog voliš, razmišljaš o svim objektivnim razlozima što je to tako. Subjektivno se nijedan ne nameće kao pravi, kao dovoljan. Dođe ti da obučeš kaput preko pidžame i pretrčiš pola grada do njegovih vrata. (Al’ nekad su ta vrata u drugom gradu i drugom svijetu, pa ipak ne izlaziš iz sobe).
Kad ne spavaš kraj onog kog voliš, možeš samo o tome da misliš – kako je najveća životna magija kad jedno kraj drugog zaspite. Tako se i uspavaš – grleći jastuk i san o dvije glave na njemu.
P.S. Žmu, da ti kažem. Ljudi ne vjeruju u ljubav koja može da pomiri svjetove. Meni je kraj tebe dovoljno jasno da ovakva ljubav može pomiriti naša dva svijeta kad se raziđu. Čak i kad ne spavamo jedno kraj drugog.
Autorica: Srbijanka Stanković (blacksheep.rs)
