Razmišljala sam posljednjih dana o onome što sve češće čujem – komentar da u svakojakim situacijama za nekoga kažemo da nema svoj život. Znate ono: “Ma šta ona zna o (pletenju, skupljanju sijena, zabavljanju, rađanju, ostavinskoj raspravi, tome koliko konfesija ima na svijetu)?! Šta će (jadna), bavi se tim stvarima jer nema svoj život!”
Onda sam spoznala nekoliko, što otužnih, tako i katarzičnih činjenica:
1. Floskula da neko nema svoj život nam je postala najčešće oružje kad nemamo ništa pametnije nekome da kažemo
2. Na tu floskulu koju ispucamo iz neznanja često se nadoveže direktno ili indirektno pravdanje ili sugerisanje tom jadnom beživotnom stvoru da se ugleda na onog što mu se obraća a koji itekako ima život
3. Taj pokušaj pravdanja mi još češće govori da je taj njihov život na koji se pozivaju, a koji bi u onom beživotnom trebalo da izaziove osjećaj ljubomore i/ili stida, zapravo samo jedna velika (samo)iluzija
4. Govoriti nekome da nema život znači u potpunosti pogaziti sve ono što je on (neko je bogat, neko pak siromašan, neko osoba s invaliditetom, neko je upravo ostao bez posla, neki su lijepi i talentovani, drugi su uspješni, treći ostalima samo izgledaju tako, neko se bori sa sterilitetom, neko svoje borbe vodi ćuteći, drugi se glasnim govorima samo brane… i većina se s tim nosi kako zna i umije)
5. Koja su to, dakle, mjerila ili kriteriji po kojima bilo ko od nas nema, odnosno ima život
6. Šta je to život – ako govorimo o tome koji je smislen, a koji ne, pa da na osnovu toga odlučimo ko ga ima, a ko nema
7. Znači li to da samo moj pojam imanja života može da znači da ga imaju samo oni koji se uklapaju u tu moju percepiju i perspektivu
8. Nije li malo glupo poistovjećivati bilo šta, a najprije nečiji život sa svojim, kao jedinim relevantnim pokazateljem
Foto: alphaspirit / Shutterstock.com
9. Kad smo to stigli do toga da sebi dajemo za pravo reći nekome da nema život, jer mislimo da smo u pravu, iako nemamo pojma šta i o kome pričamo
10. Opet i opet pitam – koji to život zadovoljava da ga proglasimo životom, a koji je nedovoljan da bismo nekoga tretirali da ga ima/nema
11. Najčešće to govore oni koji su, ubijeđena sam, nezadovoljni vlastitim životom, pa im je tako lakše i ljepše u vlastitim očima
12. Najčešće to govore ljudima koji se a priori ne uklapaju u šablon – da, onima koji su na bilo koji načih hrabriji, odvažniji, samosvjesniji od drugih, nerijetko većine
13. Tako su ti beživotni nerijetko oni koji su odlučili da žive sami, da nemaju partnera, da ne rađaju, da se razvedu, da budu singl roditelji, oni koji mnogo ne izlaze, koji možda više vole knjige od klubova, oni koji radije šetaju u trenerci nego što robuju skupim markama, oni koji ne prate nikakve mode samo one mode svog uma i srca
14. Beskonačna je lista onih koje često etiketiraju kao ljude bez života samo zbog toga što su odlučili da je njihov život isključivo njihova stvar i da zbog svojih odluka ne treba nikome da se pravdaju, još manje da se osjećaju loše
15. Upravo to žulja one što ih na ovaj način nastoje umanjiti – to što su itekako svjesni ko su i šta su i što ne pokušavaju biti neko drugi, treći, nešto drugo treće, već upravo to što jesu i s tim su načisto
16. Neimanje života se pripisuje i onima koji su na bilo koji način drugačiji, jer to ti kod nas ne opraštaju tako lako; oprostiće ti svaku vrstu samokloniranja, ali to da odjebeš sve oko sebe i baviš se sobom onako kako ti želiš, e to teško mogu da ti aminuju
17. I što je najvažnije, da nemaš život reće ti najčešće oni koji uopšte nemaju pojma kako je tvoj život izgledao samo ovog dana, a kamoli na duže staze, a tužna je istina i da to mišljene imaju samo na osnovu vanjske fasade
Foto: Uximetc pavel / Shutterstock.com
18. Pod vanjskom fasadom mislim to da si možda večeras sam/a u stanu, da ležiš u nekoj razdrljenoj staroj pidžami, sa termoforom pod nogama i uz čaj od kamilice gledaš TLC (to ja često radim i mislim da je to baš jedan divan život, jer sam umjesto toga mogla raditi sto drugih stvari a ja sam izabrala baš ovu, jer mi se može i mogu bar toliko da biram)
19. Pod vanjskom fasadom mislim i na to, ako ne i najčešće, da ovi inkvizitori koji odlučuju o smislu nečijeg života najčešće gledaju kroz prizmu pripadnosti, odnosno bivstvovanja uz neko drugo živo biće, pa ako si, ne daj Bože, sam/a (što apsolutno nema veze sa samoćom) odmah nemaš svoj život, a u prevodu hoće da kažu da te, valjda, niko neće, da si gadan/na, glup/a, nepoželjan/na, beskorisan/na, dosadan/na, naporan/na, težak/teška k'o crna zemlja, neatraktiva/na i svašta još što oni, naravno, nisu
20. Ako je jedini smisao života da se upariš s nekim (mislim na ono po svaku cijenu), onda je ovo zaista planeta besmisla
21. Ako je nečiji jedini smisao to što je uspio da se upari (što ne smatram besmislenim), onda je sasvim u redu da ne razumije smisao nečijeg drugačijeg života (ali mu to ne daje pravo da drugog umanjuje i ponižava svojim nekarakternim izjavama)
23. Kod nas ti život, po mišljenju ovih što donose sud o tome, nema smisla ni ako nemaš dijete, ako imaš dijete a nemaš partnera/ku, ako imaš dijete a nemaš ništa drugo, ako imaš sve drugo a ne želiš dijete i/ili partnera/ku, u svakom slučaju tvoj život je besmislen jer njima tu nešto ne štima do kraja
24. Ovdje ti je život besmislen i ako nisi dio svih tokova, svih akcija, kampanja, događaja, pijanki, sijela, posijela, izlazaka, ostanaka, opstanaka, svih nezaborava i zaborava, jednostavno, ako samo želiš da budeš baba, taj jedan dan, ili sedam narednih, mjesec, godinu, nebitno
25. Najveći grijeh ti je, zbog kojeg te odmah zakucaju na stup besmislenog životarenja, ako nisi dio tračarenja, u svim prilikima
Foto: AnnaTamila / Shutterstock.com
Ovaj spisak je zaista bez kraja. Što više navodim, tako mi se misli, pitanja i konstatacije same, bez prestanka nižu i slažu. I sama sam nebrojeno puta bila “žrtva” ovakve kvalifikacije, da sam biće bez života, uglavnom, onih koji su u tom momentu ispucali sve druge argumente nastojeći da mi protivuriječe, da me obeshrabre u mojim navodima ili prosto da pokušaju da me umanje (u svojim i tuđim očima).
Tako sam vremenom shvatila da komentar o neimanju života ljudi potežu kad nemaju argumente, kad vas ne poznaju ili kad su, prosto, zlobni. Nerijetko sve zajedno.
Jer, kako neko nema život ako je već tu? Ima, naravno da ima, ima ga svako od nas, samo je život svakog od nas drugačiji, a potpuno je relativno šta koga od nas čini ispunjenim, šta nam pričinjava zadovoljstvo ili sreću, kao i šta nas rastužuje ili gura na rub.
Stoga, kad idući put poželiš da nekoga na brzinu okarakterišeš kao onoga/onu bez života, promisli malo koliko toga o tom čovjeku zapravo znaš, a o koliko toga nemaš pojma. I ne ravnaj po sebi – tvoja pravila, svjetonazori i odluke su samo tvoji izbori, ne važe za druge, kao ni njihova za tebe.
Imamo život, svi, samo se prestanimo petljati jedni drugima u njih. I što je još važnije – jel stvarno misliš da je baš tvoj život onaj koji bi neko poželio (kad već nema svoj)?!
Piše: Jelena Pralica
Izvor: lolamagazin.com
