U nedavnoj sesiji prebiranja po sopstvenoj glavi, skrenuta mi je pažnja na rečenicu koju sam izgovorila u prolazu: “Baš sam blizu da shvatim neke stvari i riješim samu sebe, pa ću onda biti spremna za ljubav.”
Danima kasnije, u sred monotone radnje rezanja luka iskočila je ta rečenica onako iz prikrajka toliko snažno da sam fizički stala u sred pokreta. Kult jake žene i stvarnog i imaginarnog odgovaranja na ono “Zašto sam sama” doveo me je negdje do uvjerenja da od sebe trebam napraviti sve ono što želim, riješiti sve svoje sitne nesavršenosti i onda se otvoriti svijetu.
Dolazi li to od nekog društvenog pritiska ili onog kojeg sam sama sebi stvorila, nisam sigurna. U kom svijetu i zašto žene danas teže da budu savršene prije nego budu vrijedne ljubavi? Prije nego potegnu mač zbog samog naslova, odmah da se nadovežem da uopšte ne smatram da su muškarci nesavršeni, nego ne bih očekivala od jednog da mora da bude takav. Nekako mi je sasvim normalno da u pravoj vezi ljudi uče jedno od drugog i zajedno rastu i oblikuju svoj svijet, pa čemu onda ti dvostruku standardi? Zašto ne dozvoliti sebi da budeš nesavršena kad isto savršenstvo ne očekuješ ni od koga drugog.
Psiholozi bi vjerovatno imali objašnjenje, ali ja ovako amaterski računam da je to mehanizam odbrane – ako izgradiš sebe do te mjere da se u potpunosti zavoliš i sviđa ti se kakva si vrsta osobe postala u SVAKOM mogućem trenutku, onda je nekako manja šansa da osoba sa kojom ćeš provesti život (ili bar neki dio tog života) neće imati na šta da se požali i da te zbog toga povrijedi ili ostavi.
Istovremeno, potpuno mi nerealno zvuči da bi muškarac kojeg ja želim u mom životu uopšte i tražio namjenski neke moje mane koje pod hitno treba ispraviti jer onda ne bih bila sigurna da mi je takav potreban. (ne odnosi se samo na muškarce, nego i na prijatelje, familiju i ostale bliske osobe – nekako se podrazumijeva da te prihvataju takvu kakva jesi i zbog toga i vole). Ili da bih ja tražila savršenstvo od bilo koje osobe na svijetu jer sam vrlo svjesna da tako nešto ne postoji i ne treba da postoji. Inače bi ova igrica zvana život bila vrlo dosadna sesija klikanja na ‘next’ svake godine na taj neki datum kad si rođen.
Pa onda dođem do zaključka da stojim sama sebi na putu. Divan je to put izgradnje i samospoznaje i u njemu apsolutno uživam ali ako budem čekala da ga završim prije nego se otvorim svijetu i ljudima oko sebe, biće to prilično samotan put.
Čovjek (dobar čovjek pogotovo) često zaboravi da na sebe primjeni iste standarde koje bi on primjenjivao na druge. Balkanski mentalitet, plus modernost današnjeg vremena – sve to daje rezultat da žena treba da bude savršena. Bilo majka, žena, poslovna žena, prijateljica ili sve to ujedno. I taj pritisak često dolazi najviše od nas samih.
Kao što često kažem mojim prijateljima, zamislite da imate u životu osobu koja vam 50% vremena govori da niste dovoljni, da trebate biti bolji, da su vam butine prevelike ili strije suviše izražene, da je vaša greška, da trebate više da se potrudite – koliko vremena biste tu i takvu osobu tolerisali u svom okruženju? Zavisi od nivoa ljubavi prema sebi, ali računam da biste je prije ili poslije poslali u tri lijepe.
Ipak, u sopstvenoj glavi dopuštamo sebi da vršimo pritisak. I koliko god je potrebno obuti tuđe cipele, ponekad se treba vratiti i u svoje i zamisliti kako bi se postavili da je vaša najbolja prijateljica u toj situaciji.
Tu leži tajna prihvatanja i ljubavi prema samoj sebi koja nikako ne znači da odjednom preko noći misliš da si savršena. Naprotiv, kad se zavoliš, onda vidiš na čemu treba da radiš i kako, ali to je neprekidan proces i računam da je ljepši i lakši kad se dijeli. Bilo sa partnerom ili prijateljima ili stručnjakom, nema veze.
Ranjivost je put kojim treba proći, a kofere pune “već me neko povrijedio” ili “još samo ovo da popravim” ostaviti na početku jer će nas samo usporiti.
I ne, nije ovo tekst koji govori o tome da žena treba da bude sa nekim da bi bila srećna, niti da muškarci ne prolaze kroz isti proces, nego jedan od onih razmišljanja kako samoj sebi prestati biti prepreka. Ja trenutno apsolutno uživam u svakom aspektu mog života i prilikama i izazovima koje mi isti nudi i jedva čekam da vidim šta će biti za pet, deset ili trideset godina.
U svakom trenutku, u svakom pogledu – napredujem. I učim. I ta pitanja su lakša kad se dijele, pa makar na njih odgovore dobila od neke deset godina starije mene. Lijepo će je biti upoznati.
Izvor: zagrljajnost.com
