Zašto me toliko iznervira ono “lako je tebi”?

Kao ljudska bića, imamo takođe i tu tendenciju da vidimo samo krajnji rezultat, bio on dobar ili loš, a da proces koji je do rezultata doveo, u najboljem slučaju, izignorišemo. Da ne pričam da živimo u globalnoj kulturi “hustle harder” ili trudi se jače koja nas uvjerava da je startup uspjeh preko noći ne samo moguć, nego i poželjan. O tome nekom drugom prilikom.

Nego da se ja vratim na ovo lako je tebi. Voljela bih da zamislite scenu kad je poslednji put neko vama rekao “lako je tebi”. Postoje dva scenarija. Jedan je kad osoba A sa lažno slatkim glasom pri pomenu bilo kakvog vašeg uspjeha da eto, da divno je to, ali lako je tebi to postići. Znaš, imala si sreće/nekoga/nije ti bio Merkur retrogradan/dovrši niz, pa te pogleda skoro pa sažaljivo jer bože moj, taj uspjeh i nije tvoj nego nekako pripada tvojoj lakoći koju baš ničim nisi zaslužila.

S druge strane, obično, ide monolog o tome kako je drugima (to jest osobi u pitanju) život težak, ali bože moj, taj krst se mora nositi. Napomenite me jednom da napišem tekst o ljudima koji moraju svaki svoj korak obasuti preprekama da bi se bolje osjećali kad ih prevaziđu. Ili bolje nemojte, oduzima mi to i ovako previše energije.

Drugi scenario se obično poteže u raspravi o tome kako se nešto radi ili ne radi, pa je onda “Lako je tebi” upotrebljen kao krajnji argument da raspravu zaustavi i da te postavi na “tvoje mjesto” u kome nemaš pojma šta je realan život jer ti je upala kašika u med. To što si ti do te kašike morao da prođeš kroz pčelinjak i pored medveđe jazbine, to nema veze. Ustanovismo već da ljudi imaju pamćenje zlatne ribice kad se radi o tome.

Foto: Sergey Nivens / Shutterstock.com

E sad, mogla bih ja da izigravam Anu Bučević (s poštovanjem za sve koji je prate) pa da se izdignem iznad situacije i privlačim pozitivan vortex ili šta god već, ali pričam neki dan sa psihologom i kaže mi žena da moram malo da budem više ljuta ne bih li sačuvala mentalno zdravlje, pa, rekoh, hajde da se naljutim na blogu, gdje ću ako neću tu.

Zašto me toliko iznervira ovo “lako je tebi”? Zato što poništava sav tvoj trud i rad i sve u tvom životu stavlja na kocku sudbine i nekog nebeskog uticaja.

Neću u biografiju, ako nekad budem pisala knjigu, čitaćete o mojim avanturama tamo, ali evo, da napišem tekst kao odgovor za sve buduće “Lako je tebi”, pa da mogu s osmijehom da proslijedim link umjesto prijetećeg osmijeha i tupavog pogleda robot-žene koja pokušava da se suzdrži.

Javno obavještenje: meni jeste lako. Sad. Trenutno. I ta lakoća je u potpunosti rezultat mog rada i truda. Naravno, srećna sam dovoljno, a i zahvalna da budem svjesna koliko su neki ljudi prijateljski bili uz mene, ali čak i to je rezultat mog truda da budem dobra osoba (sad uspješno ili neuspješno, o tome će suditi neki drugi žiri).

Dakle, moju diplomu, moj posao, moje prijatelje, moje vještine i moju dobru platu nije niko meni dao, ja sam iste zaradila.

Foto: Sergey Nivens / Shutterstock.com

Do te lakoće ja sam morala da prođem jedno dvanaest okeana teškog, uključujući, ali ne i limitirano na, pranje trolejbuskih stajališta od 13. do 15. godine posle škole i vikendima; rad u kafiću sa 16 da se zaradi za ekskurziju i bezbroj odbranjenih ruka sa stražnjice djevojčice koja nije ni znala tad šta hoće od nje svi ti srednjovječni muškarci u pola 8 ujutro; čuvanje djece kod poznatog bosanskog para – taj angažman se završio tako što sam jedva izbjegla silovanje i na kraju ispala kriva; stipendiju od 50 evra koja je uključivala 20h volonterskog rada koji se uglavnom svodio na pranje wc-a i prozora na šestom spratu kod starijih gospođa koje su me tjerale da prozore perem izvana, viseći na ogradi bez ikakve zaštite; rad na fakultetu za 75 evra mjesečno uz fizičke prijetnje, udarce i redovne “Srbe na vrbe” natpise na tabli kad odem na pauzu vježbi koje sam držala; dva dodatna posla uz studiranje u Holandiji jer sam tamo otišla sa 700 posuđenih evra i stipendijom od 1000 evra od koje sam 500 morala da šaljem mojima u Bosnu za hranu i lijekove; tri godine mobinga na poslu i 16h radnog vremena.

Da ne ulazim u debilitet “žena-iz Bosne-mlada-treba da budeš srećna što uopšte imaš posao” mentaliteta, koji stranci svjesno ili nesvjesno još uvijek imaju u glavama pa moraš da se dokazuješ duplo nego bilo koji Italijan ili Francuskinja.

Danas, da, meni je lako, uživam u poslu, putujem, rastem i razvijam se, volim moje koordinatore i projekat i lijepo mi je. Trebalo mi je malo da to shvatim, pa malo duže da me ne hvata krivica kad neko kaže “tebi je lako”. I ne, da odmah odgovorim skepticima, ne pišem ovaj tekst da bi mi ljudi govorili bravo, niti da bi mi tapšali, niti da postanem neki guru. Meni je dovoljna ova šaka ljudi oko mene i ja sama da znam da vrijedim, ne treba mi eksterna validacija.

Pišem, broj jedan, da naučim da izbacim bijes i, broj dva, da ljude napomenem da nije sve kako izgleda. Biti “lak” je stvar teškog rada i to je odluka svakog pojedinca. Nekom više, nekom manje fer pozicija u životu, ali polje svima otvoreno, pa kako ko iskoristi.

I zato, molim vas, ako slučajno nekad krenete da kažete nekom da mu je lako, sjetite se da ne znate cijelu priču ili bar dodajte “lako je tebi, svaka čast, potrudila si se da ti bude lako”. A ako vama kažu, pošaljite im link za ovaj tekst ili ih suptilno odjebite iz svog života. Na toliko imate pravo.

Over and out. Zagrljajni.