Znate li ko je Sedija Midžić?
Nisam ni ja znala do juče. Ona je prosvjetni radnik koji je na svoj profil stavila sliku iz učionice bez prozora i svjetla u kojoj radi i napisala par riječi iz kojih izbijaju vapaj i tuga.
“Ima li iko normalan u ovoj zemlji da zaustavi agoniju profesora i učenika JU II srednje škole Cazin. Ja sam danas sa svojim đacima provela sedam sati u učionici koja nikako nema prozore. U učionici koja nema bravu na vratima. Neka je sramota društva koje toleriše toliko degradiranje prosvjetnog radnika. Ja znam da će me ovaj post koštati mobinga ali kao profesor koji je u redovnom postupku školovanja proveo 18 godina i 14 godina u učionici sa djecom ne mogu dozvoliti da mi se vrijeđa inteligencija i da se degradira moja ljudskost i osnovno ljudsko pravo mojih đaka. U ratu smo imali prozore i vrata sa bravama.”
“Učionica nema prozor nego vrata koja se otvaraju u hodnik. Ja sam u učionici sa 20 djece i ne postoji nikakva moguća ventilacija i nikakav mogući zrak sem onog koji dolazi iz hodnika koji nema prozore. Meni se plače. Ja danas 4 časa u ovakvoj učionici pričam sa djecom o proceduri osnivanja preduzeća i bez ijednog računara treba da ih učim kako da registruju i vode preduzeće. Oni u grupama na listovima papira pišu ono što bi trebali praktično raditi.”
Slika je imala preko 450 djeljenja. Ono što je mene začudilo više od same slike (a priznaćete da to baš nije lako) jesu reakcije ljudi na istu.
Idu od kritikovanja vlasti, svađe čija je to odgovornost, savjeta o organizovanjima protesnih skupova, javljanja bivših učenika koji priču potvrđuju, do savjeta “da učenici znanje ne dobijaju na osnovu izgleda učionice, tako da je nebitno dal ima brava na vratima”, zatim čuđenje “Koja sramota, a na šta se sve budžet troši, na skupocjene automobile i njihovo održavanje, na vjerske ustanove, na kojekakve upravne odbore, dodatke na odvojeni život administrativnih radnika, a pogle škole i bolnice u kritičnom stanju” i kao šećer na kraju, verbalni napadi i prozivke na Sedijin račun.
Ukratko, mi kao narod. Šta se desilo s našim pragom tolerancije? Postoji li uopšte?
Znam da svaka osoba ima svoj prag tolerancije, granicu do koje trpi negativne uticaje prije nego što to stigne do faze “neizdržljivosti”. Nizak prag tolerancije je posljedica problema koje neko nosi u sebi i predstavlja znak nezadovoljstva. Razlog zbog kojeg ljudi imaju nizak prag tolerancije je taj da su njihovi kapaciteti već do pola puni, a razumjevanje i sposobnost prihvatanja promjena su istrošeni.
Neki ljudi su uvijek netolerantni. Što više nerješenih problema osoba ima, manje će slobodnih intelektualnih kapaciteta imati za njihovo rješavanje. Stres je glavni razlog za postojanje niskog praga tolerancije.
Žao mi Sedije. Znam kako se osjeća. Znam i da ju je kratko prije objavljivanja slike drmao koktel emocija sačinjen od boli, bijesa, tuge, želje za boljim sutra, nemoći. Gledate nešto, herojski trpite, pokušavate motivisati sebe i sve oko sebe i onda… Ne pitajte kako znam. Objavila je sliku u nadi da će neko reagovati.
A mi? Djelili smo sliku, kometarisati, čekali da neko drugi predlozi rješenje.
Ne znam da li su djeca i danas u istoj učionici. Pretpostavljam da jesu.
Foto: Billion Photos / Shutterstock.com
Sedijin stav je: ”Ja ne želim otići nakon 18 godina školovanja. Ne želim ići raditi posao nekvalificiranog radnika u Njemačkoj.” Mislite li da će biti isti nakon ove objave?
Ja se iskreno nadam da hoće. Ako ne bude, nisu krivi samo političari. Krivi smo i mi. Zbog naše pasivnosti, zbog čekanja da neko drugi riješi naše probleme i zbog sklonosti svađama i osudama.
Odbijam da vjerujem da smo se promjenili. Nismo. I dalje smo oni koji su učestvovali u radnim akcijama i sletovima, pisali latinicu i ćirilicu i bez straha spavali gdje god smo poželjeli. Ono što se promjenilo je nivo emocionalnog pritiska i nezadovoljstva. Upravo to je izazvalo neprilagođene reakcije.
Postali smo svadljiviji. Prag tolerancije nam je niži, a sukobi sve češći i žešći. Svadljivost nije pozitivna osobina, a svađe ne rješavaju konflikte i probleme, nego ih često produbljuju. Kad smo umorni skloniji smo svađanju.
A umorni smo. Od loše politike, loše ekonomije, lošeg sistema obrazovanja, loše zdravstvene zaštite…
Nemojte da zato negativno reagujemo na one koji skupe hrabrost i usude se. Možda nam se ne dopadaju lično, možda nam se ne sviđa način na koji to rade… Možda… Šta god bio slučaj, pustite ih neka se usude. Promjena nam treba. Trebaju nam mladi ljudi… Njima i na njima svijet ostaje.
Izvor: Črčkarije – Facebook
