Piše: Ermina Mehanović
Kad kreneš nazad, pa ti njih desetero šalje poruke za sretan put kao da ćeš u Japan na 20 godina, a ne nazad kući.
Otac te vozi na sto mjesta da sve stigneš, a pomajka ti trpa salate. I odeš njegovoj porodici i nećeš slatko, ali ti svekrva tvrdi da ti to ništa nije kalorično.
Isto ti to tvrdi i tetka dok ti u tanjir stavlja pet sirnica ili praamidža dok ti otvara keks, što ga za posebne prilike čuva. Komšiluk ti zaustavlja oca pitajući hoće li se naći vremena da se i njima uvratiš, a on obećava u tvoje ime. Drugarice ti kuju rasporede za kafe i dolijeću makar na sat vremena noseći poklone. Vele, bio je rođendan, red je. Jedna te grli, kaže, željna ostala tvog mirisa.
Kuma ti zakuca u ponoć.
Brat te još uvijeka zeza da si bucmasto dijete sa velikom glavom dok ti se njegovo dijete kača oko vrata da mu glumiš konjku.
Odeš na snimanje emisije kao da si na kafi sa dragom drugaricom, a ne kao da joj je to tek poslovni zadatak.
I sjedneš u autobus, kreneš čitati knjigu, koju je drugarica zapamtila da tražiš, a u glavi kuješ planove kako ćete ti i on sutra u Ikeu da, po ko zna koji put, skupa birate najobičnije plastike za povrće. Jedva čekaš da ga vidiš.
I tako. Sretan si svugdje i sa svakim ko ti je drag.
Ne slušajte priče o daljinama. Daljina nije isto što i udaljavanje.
Udaljavanje se zna desiti i sa ljudima sa kojima dijeliš tri kvadrata stana.
Sreće ima i u rodnoj zemlji i preko grane.
Sve je manje ljudi u ljudima, pa vam se čini da sreća spava.
Pa i da mi sad neko vidi ovaj tekst, pa sutra napiše skoro isti, usrećilo bi me znajući da se nešto dobro uzima i dijeli.
Da samo znate koliko trebate biti zahvalni na najobičnijim stvarima, shvatili biste da ste najsretniji ljudi na svijetu i ovakvi vam se ne bi činili kao da su iz desetih dimenzija zakoračili.
